Pojavljuje se k'o elementarna nepogoda svake 4 godine.
Nama šljive rode svake četiri godine, al' kod šljiva nikad nisam sigurna. S ovim čudom od nogometa, jesam. Čak nema ni potrebe dodavati pridjev "nogometno", jer svjetsko prvenstvo je samo jedno.
Izostalo je samo 1942. i 1946. godine, zbog Drugog svjetskog rata.
Razmišljam, bi li se možda, kad bi se održavalo trajno i bez prestanka, uspjeli izbjeći ratovi.
Jer svijet doslovno stane kad muškarci u grupama po 11, krenu natjeravati loptu.
Razmišljam, bi li se možda, kad bi se održavalo trajno i bez prestanka, uspjeli izbjeći ratovi.
Jer svijet doslovno stane kad muškarci u grupama po 11, krenu natjeravati loptu.
Čudo jedno.
Bilo što drugo da im se predloži da čine tako grupirani, svrsishodnije, produktivnije, gledali bi u čudu i sasvim sigurno se oko milijun stvari ne bi složili, ni našli slobodne termine ili bi odgađali unedogled, ali tu se sjate k'o muhe na .......
I muškarci i pare.
A kako se to dvoje uglavnom drži skupa i upravo u toj kombinaciji zamašnjak su koji pokreće svijet, jasno je zašto, kad svi okrenu blejat u onu loptu i trčat za njom, taj isti svijet stane.
Da, ne volim nogomet.
Prema samoj sam igri zapravo prilično indiferentna, ali ne volim nuspojave koje ga prate, kako na lokalnim, tako i na globalnoj razini.
Ta igra ima nevjerojatnu moć i nije nikakvo čudo što se u njoj i oko nje kumulira silan novac. Ali tu negdje počinje i moje nevoljenje tog i takvog nogometa. Znam da to nije problem samo nogometa, niti je nogomet kao igra, za to kriv ili zaslužan, ali kad je o sportu riječ, osim još u onim nekim čudnim američkim sportovima i NBA košarci, nogomet je sport koji privlači najviše novca i sve ostalo što s njim dolazi.
Ne mogu općenito suspregnuti prijezir prema činjenici da se poslovi koji ulaze u show bussines, u koji je odavno ušao i nogomet, plaćaju basnoslovnim svotama, poslovi koji nisu teški fizički poslovi, u najtežim radnim uvjetima i po život opasni, poput rada u rudniku, na naftnim platformama i sl. Za ljude koji rade takve i sl. poslove nikad nitko nije čuo, nitko ih ne slavi, nisu globalni heroji, morali bi odraditi više stotina svojih života da bi se svojom zaradom jedva i ako, samo približili nekom razvikanom nogometašu.
Da, znam, to je daleko kompleksniji problem sistema vrijednosti koji je svijet prihvatio ili mu je nametnut, nego samo pitanje nogometa kao sporta, ali u nogometu je posebno vidljiv. Sve one silne naslovnice o enormnim iznosima transfera, svi oni napisi o nogometnim kuhinjama, kad ti već i sama igra ne predstavlja neki doživljaj, čine je dodatno, svakojakom, samo ne atraktivnom i ljubavi i pažnje vrijednom.
Pridodamo li tome i fenomen navijačkih skupina koje su odavno izgubile lice običnog dobroćudnog kvartovskog navijača za svoj klub i reprezentaciju i postale prijetnja, stalan izvor tinjajuće mržnje, nacionalizma, rasizma, netrpeljivosti radi netrpeljivosti po bilo kojoj osnovi, sve do mjere da su odlasci na nogometne utakmice postali po život opasni, sve to čini da nogomet postaje odbojan.
Slika oca navijača koji drži sina na ramenima i zajedno navijaju za klub ili reprezentaciju, a djetetu na taj način prenosi ljubav prema sportu, osjećaj pripadnosti i vjernosti skupini s kojom dijeli iste pozitivne vrijednosti, odavno je zamijenjena slikama nereda i i nasilja s nogometnih tribina i ulica.
Ta igra ima nevjerojatnu moć i nije nikakvo čudo što se u njoj i oko nje kumulira silan novac. Ali tu negdje počinje i moje nevoljenje tog i takvog nogometa. Znam da to nije problem samo nogometa, niti je nogomet kao igra, za to kriv ili zaslužan, ali kad je o sportu riječ, osim još u onim nekim čudnim američkim sportovima i NBA košarci, nogomet je sport koji privlači najviše novca i sve ostalo što s njim dolazi.
Ne mogu općenito suspregnuti prijezir prema činjenici da se poslovi koji ulaze u show bussines, u koji je odavno ušao i nogomet, plaćaju basnoslovnim svotama, poslovi koji nisu teški fizički poslovi, u najtežim radnim uvjetima i po život opasni, poput rada u rudniku, na naftnim platformama i sl. Za ljude koji rade takve i sl. poslove nikad nitko nije čuo, nitko ih ne slavi, nisu globalni heroji, morali bi odraditi više stotina svojih života da bi se svojom zaradom jedva i ako, samo približili nekom razvikanom nogometašu.
Da, znam, to je daleko kompleksniji problem sistema vrijednosti koji je svijet prihvatio ili mu je nametnut, nego samo pitanje nogometa kao sporta, ali u nogometu je posebno vidljiv. Sve one silne naslovnice o enormnim iznosima transfera, svi oni napisi o nogometnim kuhinjama, kad ti već i sama igra ne predstavlja neki doživljaj, čine je dodatno, svakojakom, samo ne atraktivnom i ljubavi i pažnje vrijednom.
Pridodamo li tome i fenomen navijačkih skupina koje su odavno izgubile lice običnog dobroćudnog kvartovskog navijača za svoj klub i reprezentaciju i postale prijetnja, stalan izvor tinjajuće mržnje, nacionalizma, rasizma, netrpeljivosti radi netrpeljivosti po bilo kojoj osnovi, sve do mjere da su odlasci na nogometne utakmice postali po život opasni, sve to čini da nogomet postaje odbojan.
Slika oca navijača koji drži sina na ramenima i zajedno navijaju za klub ili reprezentaciju, a djetetu na taj način prenosi ljubav prema sportu, osjećaj pripadnosti i vjernosti skupini s kojom dijeli iste pozitivne vrijednosti, odavno je zamijenjena slikama nereda i i nasilja s nogometnih tribina i ulica.
No, nisu naravno sav sport i nogomet, zlo i naopako i nisu svi navijači ulični nasilnici.
I srećom ljudi imaju tu sposobnost da vjeru i nadu zadnje gube. Kako vjeru i nadu u dobar rezultat i pobjedu "svojih" na sportskim terenima, tako i onu u povratak nekih ispravnijih vrijednosti.
Nogomet i sve oko njega pokreće takvu energiju, takav duh, da bi ta sila vjerojatno doista mogla zaustaviti zemaljsku kuglu u vrtnji.
Dok god smo sposobni globalno se oduševiti i s takvom energijom sudjelovati u istoj zajedničkoj stvari s pozitivnim predznakom, ima nade da ćemo se globalno moći i znati ujediniti i oko drugih daleko važnijih i potrebnijih stvari i pitanja.
Ovako jako zainteresirana za nogomet, neće vas začuditi što sam morala konzultirati Google i provjeriti, igra li i Hrvatska ove godine u Brazilu, jer na moju sreću, isto oduševljenje ovom igrom dijeli i moj suprug, pa njegov odgovor ne bi bio pouzdan podatak :)
Od svega toga ja bih jedino voljela vidjeti Brazil. I priznajem da bih se dala maskirati u navijačicu ako bi me to u Brazil odvelo, ali ne radi nogometa, ni radi karnevala. Voljela bih vidjeti zemlju, upoznati ljude i naravno kušati originalnu brazilsku kuhinju.
Kad sam počela pisati ovaj post i uopće razmišljati o temi SNP-a u Brazilu, shvatila sam da zapravo na blogu imam solidan broj recepata brazilske kuhinje i da očito postoji neka tajna veza mene i Brazila ili barem mene i brazilske kuhinje. :)
Međutim, šanse su mi za odlazak u Brazil male do nikakve. Postoji doduše način kako se naći tamo virtualno i okusiti zajedništvo navijanja i ako imate želju, podijelite radost i nadu s navijačima diljem svijeta, pošaljite svoju ili fotografiju vašeg osobnog kućnog navijača :) i pridružite se Coca - Cola zastavi sreće.
Za utjehu zbog ostanka kod kuće, uvijek ostaje ona narodna o brdu i Muhamedu, pa ako ne možete vi do Brazila, dovedite Brazil k sebi.
I srećom ljudi imaju tu sposobnost da vjeru i nadu zadnje gube. Kako vjeru i nadu u dobar rezultat i pobjedu "svojih" na sportskim terenima, tako i onu u povratak nekih ispravnijih vrijednosti.
Nogomet i sve oko njega pokreće takvu energiju, takav duh, da bi ta sila vjerojatno doista mogla zaustaviti zemaljsku kuglu u vrtnji.
Dok god smo sposobni globalno se oduševiti i s takvom energijom sudjelovati u istoj zajedničkoj stvari s pozitivnim predznakom, ima nade da ćemo se globalno moći i znati ujediniti i oko drugih daleko važnijih i potrebnijih stvari i pitanja.
Ovako jako zainteresirana za nogomet, neće vas začuditi što sam morala konzultirati Google i provjeriti, igra li i Hrvatska ove godine u Brazilu, jer na moju sreću, isto oduševljenje ovom igrom dijeli i moj suprug, pa njegov odgovor ne bi bio pouzdan podatak :)
Od svega toga ja bih jedino voljela vidjeti Brazil. I priznajem da bih se dala maskirati u navijačicu ako bi me to u Brazil odvelo, ali ne radi nogometa, ni radi karnevala. Voljela bih vidjeti zemlju, upoznati ljude i naravno kušati originalnu brazilsku kuhinju.
Kad sam počela pisati ovaj post i uopće razmišljati o temi SNP-a u Brazilu, shvatila sam da zapravo na blogu imam solidan broj recepata brazilske kuhinje i da očito postoji neka tajna veza mene i Brazila ili barem mene i brazilske kuhinje. :)
Međutim, šanse su mi za odlazak u Brazil male do nikakve. Postoji doduše način kako se naći tamo virtualno i okusiti zajedništvo navijanja i ako imate želju, podijelite radost i nadu s navijačima diljem svijeta, pošaljite svoju ili fotografiju vašeg osobnog kućnog navijača :) i pridružite se Coca - Cola zastavi sreće.
Za utjehu zbog ostanka kod kuće, uvijek ostaje ona narodna o brdu i Muhamedu, pa ako ne možete vi do Brazila, dovedite Brazil k sebi.
Ja vam za doživljaj okusa Brazila uz već postojeće, pripremam par novih recepata, pogodnih za dane i noći ponosa i slave ili tuge i očaja, (tko će ga znati, lopta je okrugla), koji nam slijede. Ovaj put su to brazilske empadinha de frango, male pite od piletine, koje se jednako tako daju napraviti i kao jedna velika, ali, ovako napravljene, veličine muffina, idealne su za ostaviti vašim navijačima kad krenu prijenosi u trećoj smjeni. :D
Pite su sklonu mrvljenju, ali što je navijač koji iza sebe ne ostavi tragove, stoga u sportskom duhu budite tolerantne. :D
Idući put vam spremam Pão de Queijo - brazilska peciva sa sirom, a za kraj serijala, mali tutorijal i ideja za iskoristiti vrijeme dok se vaša bolja polovica i svijet ne vrate u normalu.
Sastojci:
(6 komada veličine standardnih muffina)
- 210 g glatkog brašna
- 100 g maslaca
- malo soli
- 60 ml ledene vode
- 2 žumanjka
Nadjev:
- 400 g pilećih prsa
- maslinovo ulje, sol, papar
- 2 svježe rajčice
- glavica srednje velikog luka sitno sjeckana
- 3-4 češnja protisnutog češnjaka
- 3 žlice smrznutog graška
- desetak odkoštenih i sitno nasjeckanih crnih ili zelenih maslina
- dvije grančice peršina
- 1 jušna žlica glatkog brašna
- oko 200 ml pilećeg temeljca
Priprema:
Tijesto:
Pomiješajte brašno sa solju, pa utrljajte u njega maslac narezan na listiće ili kockice da dobijete masne mrvice. 1 žumanjak istucite vilicom ili pjenjačom, pomiješajte s hladnom vodom, pa postepeno dodajite u mješavinu brašna i maslaca i hladnim rukama brzo mijesite da dobijete glatko mekano tijesto. Pobrašnite radnu površinu, izvaljajte tijesto, izrežite okruglom kalupom 6 krugova (poslužite se nekom zdjelicom oštrijih rubova), pa tijestom obložite kalupe za muffine. Ako je potrebno kalupe prethodno namažite maslacem. Ostatak brašna premijesite i izrežite 6 poklopaca promjera nešto većeg od promjera gornjeg ruba kalupa za muffin. Stavite sve u hladnjak na 15-ak minuta.
Nadjev:
Prije nego što krenete raditi tijesto, skuhajte pileća prsa, juhu procijedite i sačuvajte, a meso vilicom natrgajte na rezance.
Na maslinovu ulju povenite sitno sjeckani luk, dodajte i kratko pržite protisnut češnjak, a zatim i oguljene i sitno nasjeckane rajčice. Sve zajedno pržite nekoliko minuta. Dodajte piletinu, pospite žlicom brašna, pa opet sve promiješajte i prepržite. Sad u manjim količinama dodajite pileći temeljac da se sadržaj zgusne (nadjev nikako ne smije biti prerijedak). Za to vrijeme dodajte i grašak, masline i peršin, provjerite ukus, pa dodajte soli i papra, ali vodite računa da su već i meso iz juhe i masline slani.
Gotov nadjev kratko prohladite, ugrijte pećnicu na 200°C, pa njime napunite pripremljene kalupe i sve pokopite, a rubove poklopca nožem nježno ugurajte uz rubove kalupa i stisnite, da vam nadjev pri pečenju ne iscuri. Premažite preostalim razmućenim žumanjkom i pecite 30-ak minuta na 200° C.
Po želji ih nakon vađenja stavite u košarice za muffine i servirajte uz dodatne masline, rajčice, luk, kisele krastavce, pivo ili Coca-Colu. :) Jednako su ukusne tople, kao i ohlađene na sobnu temperaturu.
Svjetsko prvenstvo može pored mene proći i nekoliko puta godišnje a da ne ostavi trag, ali ove pite su ga ostavile već na prvo čitanje i gledanje, odlične su mi i već ih vidim kako izlaze i iz moje pećnice. I veselim se novim receptima brazilske kuhinje koju ću kako se čini bez problema zavoljeti.
OdgovoriIzbrišiKako imamo samo jednu televiziju već vidim na što će to ličiti, djeca će urlikat da ne mogu gledati crtane a muž će šizditi. Odlični su ti ovi muffini.
OdgovoriIzbrišiJa doista imam sreću, pa se moj baš ne pali na nogomet, da bi prestao živjeti zbog nogometnog prvenstva, ali svejedno i on malo zasjedne. No, preživjet ćemo, kao i sve dosadašnje, a ove pitice doista mogu ublažiti duševne boli. :D
OdgovoriIzbriši