:: Par Pametnih Ponedjeljkom: Što činiti kad svijet stane 2. dio i Pão de Queijo - brazilska peciva sa sirom ::

Odrasla sam u naselju omeđenom Maksimirskom šumom, tvornicom Kraš, željezničkom prugom i stadionom Dinama.

Moguće je da smo za vrijeme Univerzijade ili sa školom, nekim povodom bili na stadionu, ali jedini posjet stadionu Dinama, kojeg se ja sjećam, bio je koncert Davida Bowia.

Još jednom sam u životu bila na stadionu, onom Crvene Zvezde, sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća. Radilo se, naravno, o nekom derbiju, ali da me sad na galge stavite ne bih se sjetila točne godine, rezultata, igrača, ičega.

Sjećam se, istina, da su neki ljudi dole na travi trčkarali tamo-amo, pritom naguravajući loptu, da su ovi na tribinama svako toliko ustajali, pa opet sjedali, vjerojatno i ja s njima i ako sam se ikad  u životu osjećala kao potpuni idiot, bilo je to tada.

Ali zbog ljubavi sve. Kako one romantične, tako i sestrinske.
Naime, Beograd je tih godina bio moje često odredište i izgledalo je da će biti grad u kojem ću živjeti, no ......

Kad je brat, tih davnih 80-tih, kao perspektivni BBB u pubertetu, najavio da želi ići u Beograd na utakmicu, mama je pristala pod uvjetom da ide sa mnom, a ne s BBB grupom, da se nađe, ako baš mora, s njima na stadionu i odmah nakon utakmice opet prijeđe pod moju nadležnost. Što je značilo da i ja moram na utakmicu. Na utakmici smo se razdvojili, ja sa svojom tadašnjom ljubavi, on se pridružio boysima.
Utakmica je, srećom, prošla bez incidenta, iako sam ja čitavo vrijeme užasno brinula, jer je brat ozbiljno podcijenio ljute papričice koje su nam naši tadašnji domaćini ponudili za ručak, a onda ozbiljno precijenio sebe, kao i sintagmu "Preseci s rakijicom", koja je trebala biti melem na ljutu papriku, do mjere da je u jednom trenutku izgledalo da on utakmicu vidjeti neće.

Nakon što smo ga uspjeli strpati u krevet na neko vrijeme, da dođe k sebi, pa pod tuš i nalili kavom, dočepao se on utakmice i stadiona, ali je bio taman pristojno sediran da se vrlo rado nakon utakmice pridružio ponovo meni, u želji da se što prije dočepa kreveta.

Iduće moje sjećanje na neku nogometnu utakmicu, sjećanje je na rat. Jer kažu da je tada počeo. Znali smo da je brat na utakmici, na pljunomet od stana, ali nismo mogli ništa, osim bespomoćno gledati scene na tv-u i čekati da se pojavi.

Nažalost, meni nogomet, navijanje i navijačke skupine, a svih ovih godina unatrag, bez obzira o kojima se radilo, scenariji su na ovim prostorima i u većini slučajeva, prilično slični, ako ne i uvijek isti, izazivaju loš osjećaj, strah i tugu. I nogomet je negdje u mojoj podsvijesti ostao vječna poveznica na rat.

Jer umjesto ljubavi prema sportu, fer bodrenja svojih klubova ili reprezentacija, prečesto gledamo ispoljavanje koječega drugog. I onda mi zapravo bude drago kad negdje ne igramo i time izbjegnemo priliku za sramoćenje.

No, u Brazilu ove godine igramo. I ne znam bih li daljinu i skupoću puta shvatila kao nesreću ili blagoslov, jer će većina ipak ostati kod kuće, a kad su naši navijači u pitanju, češće se sramotimo, nego ponosimo.

A ovakve su manifestacije prilika za provod, putovanja, druženja, upoznavanje novih zemalja i ljudi i nikad mi neće biti jasno, kako od svega toga, netko izabere nasilje.

Nadam se da će i navijanje "od kuće", bez obzira kakva nas sudbina čeka, proći doista u sportskom duhu i da osim koje hot pizze, oštrih riječi u nastupu strasti i visokih ljetnih temperatura, neće biti drugih usijanja.

Kao što sam obećala slijedi još jedan brazilski recept za stvaranje atmosfere. Provjereno se dobro slaže uz domaće proizvode poput ljutih feferona i špeka, a i rakijica solidno paše, iako ne preporučujem.

Za ostati trijezne glave, ipak, u takvim situacijama preporučujem Coca-Colu! :)

Pão de Queijo brazilska su peciva od brašna tapioke i sira. Porijeklo vuku od klasičnog francuskog pâte à choux, varijanta su parenog tijesta, sličnog tijestu za princes krafne ili okruglice od parenog tijesta. Ono što ih razlikuje upotreba je tapioka brašna, brašna koje se dobiva od korijena biljke casave i ne sadrži gluten. Riječ je o vrlo finom brašnu, zapravo škrobu, što Pão de Queijo čini posebnima, pogotovo kad su tople i ako im je dodan kakav aromatični i jači sir, poput parmezana ili chedara. 

Sastojci: 
(50-ak loptica)

- 120 ml mlijeka
- 120 ml vode
- 60 ml ulja, maslinova ili suncokretova
- čajna žličica soli
- 300 g tapioka brašna (po potrebi dodati još)
- 1 i pol razmućeno jaje
- 120 g fino ribanog sira po izboru, poželjno je da je intenzivnijeg okusa (parmezan, cheddar)

Priprema: 

Mlijeko vodu, ulje i sol zagrijte do vrenja, ali ne dopustite da zakuha, pa miješajući dodajte tapioka brašno. Sad dobro izmiješajte mikserom, jer što bolje izmiješate, smjesa će se ljepše zgusnuti i pretvorati u pomalo ljepljivu i gumastu smjesu.
Nakonšto se kratko prohladi dodajte razmućena jaja i sve opet dobro izmiješajte. Ako je smjesa nakon toga previše tekuća, dodajte još malo tapioka brašna, ali oprezno. Dodajte i polako umiješajte i ribani sir. Ostavite kratko vrijeme da odstoji, jer se i stajanjem zgušnjava.

Pećnicu ugrijte na 200°C. Lim za pečenje prekrijte papirom, pa od tijesta formirajte kuglice promjera 2-2,5 cm i slažite ih u lim za pečenje.
Pecite 20-ak minuta ili dok površina peciva dobije blago zlaćanu boju.
Najbolja su topla, pa ih odmah poslužite.

Ovaj je tekst dio Coca-Cola System akcije.