:: Glazirana svinjska potrbušina (carsko meso), Dong Po Rou ili drugovi Kinezi, sretan vam 1.maj, Međunarodni praznik rada ::

"Gospodine?, Izvolite, dođite!" - pozvala je jutros blagajnica u jednoj od trgovina našeg najpoznatijeg trgovačkog lanca, mog supruga, stavljajući ga time na početak reda u kojem je čekao. 

Na njegove obrve uzdignute u čuđenju i pokušaj da joj kaže da nije on na redu, nastavila je - "Znam ja vas. Vaša žena onako mrko gleda!" 

Tu je tek ostao bez teksta.
Što sad? Reći, ne, nije to moja žena, nakon što je na račun toga uletio preko reda? Ili, priznati nepoznatoj ženi, kojoj se u glasu osjećalo i neizgovoreno pitanje- "Jel' i po doma takva? " - da, to je moja žena.
Kako god okreneš nije dobro. Šutke je iskoristio neočekivanu prednost u redu, platio i otišao. 

Kad mi je to kod kuće ispričao, prvo sam se grohotom nasmijala. Onda sam to ispričala Timni, koja je dotad imala slušalice na ušima. Teenagerskom ravnodušnošću slegnula je ramenima i promrljala u znak potvrde blagajničinog zapažanja- "A čuj, kaj da ti kažem!" 

I tada sam se rastužila. Tadeja Mrkogleda? Kad sam to stekla pogled, zbog  kojeg mi anonimne blagajnice   suosjećaju s mužem? 

Kad mi se nakon dugog niza godina znalo dogoditi da sretnem ljude s kojima sam se družila u srednjoj školi i mladosti, jedno od prvih pitanja je obično bilo -"Jel' se još uvijek onako smiješ?" Jer tresla sam orahe smijehom. Ako se išlo u kino masovno, da se ubije vrijeme do povratka kući, uslijed markiranja, nije bilo važno što se gleda, jer kad sam se počela smijati, smijalo se čitavo kino. 

Život promijeni i oblikuje čovjeka. Ne jednom sam rekla da smo generacija koja doista u mnogočemu nije imala sreće. Imali smo sretno djetinjstvo i dobar dio mladosti, usprkos stabilizaciji, redovima za svinjske polovice, par-nepar dana. Nismo imala ni petinu onoga što današnja djeca imaju, ali ne sjećam se da nam je ikad bilo dosadno, da se nismo uspjeli dogovoriti za izlazak, da nam je jedina preokupacija bila materijalno. Doista mislim da smo daleko više čitali, da smo se trudili doći do informacija, a danas informacije dolaze k njima. Da nismo bili toliko ksenofobični i uopće mrziteljski raspoloženi. Da smo bili širih pogleda, zadovoljniji. Da smo manje očekivali od svojih roditelja, više od društva. Ali da smo od toga društva više i dobijali. U prosjeku, pa i pojedinačno. I unutar i obitelji i društva osjećali sigurnost. 

Sad smo odvalili polovice svojih života. U društvu u kojem živimo, nismo uspjeli skupiti deset godina života u komadu u kojima smo, u svojim najaktivnijim godinama mogli nešto stvoriti. 

A nije ni društvo. Samo povlašteni pojedinci. Enormno. 

Srozali su vrijednosti. Istovremeno konstantno mašući zastavama kršćanskih vrijednosti. Što reći djetetu koje te otvoreno pita- "Što ti i tata imate od toga što ste ispravni, dobri? Jeste li sretni? Imate trajan PTSP od manjka novca i straha od budućnosti ."

Blagajnica koja je preko reda uslužila mog supruga radi na 1.maj, Međunarodni praznik rada. Ja sam ga poslala u taj isti dućan, iako ne odobravam to što rade na današnji dan, jer sam neodgodivo, poluposlovno, trebala određenu namirnicu. 

Ona je vjerojatno sretna što radi i što dobije plaću. Zabavlja se igrajući ljudski memory - evo ga onaj, taj je u paru s onom okruglom mrkogledom, ajd' baš da provjerim! 

Pa nije ženi za zamjeriti. Bolje da tjera sprdnju, lakše je preživjeti. Još je mlada, kaže suprug. Možda uspije doći do naših godina bez mrkog pogleda. 

Meni očito nije uspjelo. Jer ljuta sam. Ljuta sam i demoralizirana. Da i ne sjedim kod kuće s upalom grla i temperaturom, ne bih otišla na današnje radničke prvomajske prosvjede. Ne zato što mislim da radnici nemaju zbog čega prosvjedovati. Još kako imaju. Ali, protiv koga i za koga? Protiv čega i za što? I kuda želimo i kako? S kim? 

Znamo li uopće odgovor na i jedno od tih pitanja? 

Ne vjerujem više ikome. Ne jednom sam napomenula da smatram da je u zemlji od jedva 4 milijuna stanovnika nemoguće da ljevica ne zna što radi desnica i da je sve što se zemlji dogodilo u proteklih 20 godina moralo biti vidljivo i znano svim stranama u vlasti. Zatvaralo se oči ili se saznanja u najbolju ruku  koristila za osobni probitak. 

Kako god okrenemo, ostaje osjećaj prevarenosti i beznađa. I straha. 

1.srpnja donosi ulazak u EU. Poučeni iskustvom već prekaljenih članica u našem okruženju, ne mislim da trebamo očekivati boljitak. Ne uskoro, ako uopće. Jer ne radi ni Evropa. Gubitak radnih mjesta, zatvaranje tvornica, gubitak radničkih prava, pad standarda, pad obima usluga koje pruža društvo i država. Plati, pa možda. A to je prilično teško kad ne radiš ili za rad nisi plaćen. 

Nije pretjerano sretna i zaposlena ni Amerika. O da, oporaviti će se prije i lakše nego mi, ali nerijetko prateći blogove naletim na post u kojem se oplakuje upravo zatvoreni "mali dućan", sitno poduzetništvo, nemogućnost opstanka zbog konkurencije velikih. Njegovo veličanstvo profit u koje se kunu, uzeo je i od njih danak. 

Ali, rade Kinezi. Punom parom i još uvijek  Najjače su, najbrže rastuće gospodarstvo svijeta. Nezaustavljivi. Ne postoji stvar koja vam može pasti na pamet koju ne proizvode. Više teško da čak i ako želite, možete kupiti predmet koji nije proizveden u Kini ili zemljama Azije. Pokušajte nešto proizvesti sami. Većina repromaterijala najpovoljnija je ako nabavite iz Kine ili Azije. Čak i ja za svoje sitne potrebe T and T ateliera imam svoju dobavljačicu na Etsy-u, simpatičnu Kineskinju iz HongKonga.

Da ne bi netko pomislio da imam nešto protiv Kineza. Niti slučajno. Izuzetno su mi simpatični i da mi je dobiti na Lotu, što sasvim sigurno neću, Kina bi vjerojatno bila jedna od prvih destinacija na putu oko svijeta.
Isto tako, da pojasnim, ljudi znaju izvlačiti pogrešne zaključke, naravno da ne smatram da su za išta od navedenog krivi Kinezi. 

U toj istoj Kini, prije svega zahvaljujući upravo pohlepi za enormnim profitom posluju i tvornice u kojima rade djeca, u kojima ljude žive i rade u zamalo istom prostoru. Za golu mogućnost preživljavanja. U uvjetima rada koji su trebali ostati relikt 19. stoljeća. Profit. Nezajažljivi profit. Srozavamo se globalno. Jer te proizvode mahnito, pritom svjesni na koji način su proizvedeni kupujemo upravo mi, dok istovremeno ostajemo bez tvornica, bez posla, bez dostojanstva, ali u svakom trenutku pupčanom vrpcom vezani za cijeli svijet, dok je samo pitanje vremena kad ćemo ostati i bez osnovnih znanja na koji se način uopće pojedine stvari proizvode i izrađuju. I jest da Kineza ima dovoljno da nas na ovaj način oprskbljuju još dugo, ali zamislite znanstvenu fantastiku u kojoj se Kinezima dogodi nešto zbog čega to više nisu u stanju. Više od pola kugle zemaljske, a u svakom slučaju ona polovica koja se voli proglašavati naprednijom, našla bi se u solidnoj gabuli. Ni gaća, ni cipela. Doslovno. 

Prvomajski prosvjedi i ne samo oni, trebali bi globalno početi ponovo obuhvaćati zahtjeve za, ne širim i većim radničkim pravima, nego za povratom osnovnog prava, prava na dostojan rad i uopće drugačiji poredak vrijednosti u svijetu.  Svaka čast globalizaciji,  Nikad u povijesti čovječanstva razmjena znanja, vrijednosti i iskustava nije bila lakše ostvariva. I nikad u omjeru mogućnosti i istovremenog stvarnog pozitivnog djelovanja, nismo bili inertniji. 

Oduzeli smo si tom inercijom i prava i mogućnost da sami proizvodimo osnovne stvari i da nas to čini sretnim. Pravo i mogućnost da zadržimo neka znanja i vještine, na način da ih koristimo. Nikad toliko nezadovoljnih koji ne rade, nikad toliko nezadovoljnih koji rade. Generalno, prividno živimo bolje, ali u odnosu na stvarne mogućnosti obzirom na sve što smo stvorili i znamo, čini mi se da, uvjerena sam da zapravo nikad lošije. Planeta apsurda. 

Kinezi su neosporna i nezaobilazna činjenica, u današnjem svijetu nacionalnih vapaja za povratak radu, nacija koja, eto radi. Mahnito radi u svakom pogledu. Nedavno sam gledala dokumentarnu emisiju koja analizira zbog čega je i kako moguće da tako ogromna zemlja i teritorijem i brojem stanovnika, ali i naroda, i dalje prividno funkcionira (usprkos tisućama raznih prosvjeda i nesumnjivo različitih oblika nezadovoljstava), dok se svijet oko nje kakvog smo poznavali već raspao ili naočigled raspada. Obrazloženo je strahom od kaosa koji je Kina u povijesti ne jednom iskusila i koji je kad se dogodi u zemlji poput Kine nesagledivih posljedica. 

Bio to prvi kineski car, koji je pod svojom autokratskom vladavinom ujedinio Kinu i po kojem ona nosi i ime ili KP Kine, zajedničko im je osigurati odsustvo kaosa pod svaku cijenu.

U današnjem poretku stvari i izmještanju gotovo kompletne svjetske proizvodnje u Kinu i zemlje Azije,  moram priznati da se i ja molim za odsustvo kaosa uopće, a napose u tom dijelu svijeta.

Nije normalno, nikako ne može biti normalno da ti se gaće i cipele, čavli i alati, rajngle i lonci, sve što ti treba za normalno dnevno funkcioniranje, proizvode na drugom kraju svijeta. Vratite nam to. Dopustite da ponovo, barem nešto, radimo i sami. 

A dok se to ne dogodi, drugovi Kinezi, sretan vam 1.maj Međunarodni praznik rada. 

Što jest, jest, udarnici ste! Potežete za cijeli svijet! 

Nama ostalima se nema kaj čestitati! 

I kad smo kod Kineza, Dong Po Rou 

(glazirana svinjska potrbušina, carsko meso) 

prilagodila sam koristeći više recepata s interneta 

Sastojci: 

- 500 g carskog mesa ( svinjske potrbušine) - pork belly 

- svježi korijen đumbira dužine 2 cm

- zvjezdasti anis

- 3 češnja češnjaka

- struk mladog luka

- 2 žlice smeđeg šećra

- 2 žlice tamnog soja sosa

- 50 ml prošeka 

- 750ml mlake vode

- 500 ml vrele vode

- ulje, ja sam koristila sezamovo

- žlica gustina (škrobnog brašna) i 50ml vode

Postupak: 

Ugrijte wok na srednje jakoj vatri, dodajte oguljen đumbir narezan na ploškice, na kolutove narezan struk luka i češnjak, pržite 2-3 minute da sve pusti aromu i lagano povene, a zatim dodajte šećer. Miješajte da se šećer rastopi i karamelizira, pa dodajte soja sos, anis i prošek. Maknite s vatre, zalijte mlakom vodom i ostavite po strani.

Svinjsku potrbušinu narežite na komade otprilike 5 x 3 cm i prelijte ih sa svih strana vrelom vodom. 

Složite komade mesa u posudu kožom prema dole, prelijte pripremljenim umakom i kuhajte dok zavrije, smanjite da sasvim lagano vrije i poklopljeno kuhajte 30 minuta. Zatim komade mesa okrenite mesom prema gore i na laganoj temperaturi slabog vrenja, kuhajte idućih najmanje tri sata. Nakon toga oprezno izvadite meso, odložite sa strane, procijedite preostali umak i vratite na vatru, Oprezno mu umiješajte gustin 

(škrobno brašno) razmućeno u vodi, pričekajte da ponovo provrije, pa još kratko vrijeme kuhajte. 

Servirajte uz rižu, svježi, samo lagano kuhani ili u woku poprženi mladi kupus i kuhanu rižu ili rižine rezance, dodajte komade mesa, prelijte ih umakom i pospite sjeckanim mladim lukom.

PS. Apropos pupčane vrpce i veze sa svijetom. Ja koristim usluge operatera koji mi 3 u 1 osigurava TV uslugu, Internet i telefon. Danas je dok sam pisala ovaj post u želji da ulovim datum, bager koji je pak popravljao nešto u vezi s vodom, zakačio i kabel koji mi sve navedeno osigurava. U sekundi sam ostala odsječena od svijeta. Imam istina mobitel vulgaris, ali u jednoj jedinoj sekundi, ja više nisam mogla gledati televiziju, nisam mogla korisiti fiksni telefon ni internet.
Dimne signale još nisam savladala. Pa sad vi meni recite da mi kao vrsta napredujemo.