:: Intervju na OmnisArtu ili kreativni nered i križobolja i giveaway ::

Kad se moji postovi prorijede, to, pretpostavljam da ste već uočile, ne znači da vas ne pratim, a još manje da sam besposlena.

Osim što sam kampanjac po svim pitanjima, pa tako prvo kuham danima, pa onda farbam danima, pa sređujem fotke i pišem danima, pa zalegnem od umora i ne mrdam danima,  konačno izbauljam i komentiram vaše postove danima da bih nakon toga opet nestala, prilično se  slično ponašam i kad je pospremanje u pitanju. 

Nije da preskačem mrtve ljude po kući, ali, koliko god puta odlučila da ću u relativno malom i skučenom prostoru, koji smo nažalost, jer smo svi skloni sakupljanju, dodatno smanjili, stvari odmah vraćati na za njih određeno mjesto, to se u pravilu događa neko vrijeme, a nakon toga se stvari vrate u normalu i sistem, gdje god nađeš zgodno mjesto, ti nešto uturi, zaživi iznova.

Usprkos tome što svaka stvar ima svoje mjesto, ako što novo uđe ili se nešto staro izvadi, a lijena sam baš svaki put, vaditi  i vući kutije i gomilu drugih predmeta ponovno iz ormara van, da bih onaj koji sam koristila, vratila na mjesto na dnu ormara koje mu je rasporedom određeno, tutnem ga gdje ugledam slobodnog prostora.

I shvatili ste. Nakon izvjesnog vremena, ni sve tri forenzične ekipe CSI-a, naherenih glava i zabrinutih pogleda, ne mogu otkriti gdje se stvar, za koju pouzdano znam da je posjedujem, nalazi.

No, ja i dalje neumorno, kampanjski doduše, ali svejedno vrlo ustrajno, radim red i vraćam stvari u normalu, iznova.

U tu svrhu sam kroz sve ove godine izvodila štošta i nabavljala kojekakva pomagala, a naročito zbog potrebe da se barem sezonske stvari izmještaju svako toliko u podrum i plastične kutije s poklopcem, koje osim što omogućavaju relativno jednostavno nošenje i skladištenje, jer sjedaju jedna na drugu, uključuju i lako održavanje, isperu se pod tušem od prašine i prebrišu. Dijelom ih, one bez poklopaca, a za lakše dolaženje do stvari držim i po ormarima, kutije su podijeljenje po sadržaju, posebno one koje se odnose na moje zalihe alata i materijala, a da ne vadim stotine predmeta pojedinačno svaki put, vadim određenu kutiju, pa kopam po njoj.

Dugo mi je trebalo i da napravim nešto što biste očekivali da se podrazumijeva. Da na kutiju napišem koji se vrag u njoj nalazi. Jer donedavno sam uspijevala pamtiti, odnedavno taj proces malo šteka. Bila sam u stanju prizvati u svijest trenutak kad sam određeni predmet zadnji put imala u rukama, proći u glavi put do mjesta na koje sam ga pospremila i on je uvijek bio tamo.
To više ne pali, Da me na galge stavite, ja se ne mogu sjetiti gdje je što i vrtim se k'o piškur u loncu u pokušaju pronalaženja. Stoga sam morala početi i to pisati.
Ali, to ne da je olakšalo traženje, olakšalo je, vidi čuda i vraćanje na mjesto, jer sad lijepo piše u koju kutiju što moram tutnuti.

A kad su me nedavno kontaktirali s OmnisArta, stranice za prodaju handmade uradaka, sa prijedlogom da naprave samnom intervju, čime su me ugodno iznenadili i polaskali mi, zbog činjenice da  smatraju da imam i što pokazati i reći, pitanja su, ali i fotografije uz intervju, uključivale i radni prostor, alate koje koristim, tehnike i sl. 

Pa kad sam već time ponukana ponovo uspostavljala u međuvremenu narušen red po kutijama i ormarima i neke od tajni svojeg ateliera podijelila s korisnicima OmnisArt portala, podijeliti ću ih i sa vama, ali vas sve prije toga pozivam da, pročitate intervju, ali i virtualno prošećete samim portalom i uvjerite se što sve vrijedne ruke naših kreativki mogu napraviti i rade, pa da možda ponešto odaberete i za sebe.

Intervju je objavljen pred gotovo dva tjedna i moja je namjera bila uputiti vas na njega osjetno ranije, ali a u kontekstu popisa svih mojih baksuzluka kojima vas redovito bombardiram i i svih savjeta koje mi udjeljujete, a ja vas uredno ignoriram, ne znam zapravo bih li vam uopće rekla glavni razlog odgode i kako bih to sročila. 

Jer, svo to ponovno premetanje kutija, podizanje, pa spuštanje, pa fotografiranje, pa ponavljanje, pa stavljanje i vađenje iz ormara po tko zna koliko puta pri rađenju novog rasporeda, iako sam doista pazila i sve dizala iz polučučnja i ...... ipak je u konačnici urodilo time da je mene ukočilo u križima. Ni sjediti, ni stajati, ni ležati, vožnja auta pika u mali mozak, jer svako stiskanje pedale probada. Uglavnom, nakon nekoliko injekcija, pronalaženja položaja u kojem su se križa ipak uspjela oporaviti i par vježbica, konačno sam se vratila starom ritmu, iako, ali nemojte me odati, ja sam i u onom stanju radila dalje. I službeno, jer su godišnji odmori i od 3 koliko nas je inače na broju, ostala sam ja, ali i kod kuće. 

I kad već toliko kasnim ( što doduše sa križoboljom i bez nje i nije neka novost ), imam za vas i poneko iznenađenje. :) 
Ali prije toga vas vodim korak po korak u svoja spremišta, kutije i među sakupljeno blago. :) 

Sve ili većinu onoga što radim, radim na kuhinjskom stolu, dimenzija 120 x 90 cm. Složiti ćete se da se baš i i ne bahatim s radnim prostorom. Iole veći komad nečega na čemu radim + kanta boje kraj njega i mi curimo sa stola. :) 

Prošle sam godine, kad sam vas upoznavala sa svojom Polka dots kolekcijom, spomenula i mobilni ormarić u nastajanju, ali nikako ga i pokazati svo ovo vrijeme, no evo ga, napokon moj "ormarić za radne kerefeke" ili "mobile craft tools and suplies storage cabinet" :) (što bismo bez engleskog) koji izgleda ovako: 

Riječ je o gotovim drvenim kutijama koje sam obojala i prelakirala i odmah im dala istrošeni izgled, koji bi prije ili poslije i same postigle :) s natpisom koji ne ostavlja sumnje u njegovu namjenu, a koji sam aplicirala transferom.

Najdonja ima ojačanje u obliku po mjeri izrezane iverice učvršćene na dno, na koju su opet pričvršćeni prilično izdržljivi kotačići. Osim što mi to omogućuje da ne prenašam kutiju po kutiju s jednog kraja stana u drugi, nego ih sve zajedno odvozam, kako se lako skidaju jer sjedaju jedna u drugu, praktične su i kad nešto poželim ponijeti sa sobom na drugu lokaciju, poput vikendice ili sl.

Uglavnom služe za alat koji je gotovo redovito u upotrebi, poput kistova i valjaka, boje i lakove s kojima trenutno radim, kao i poludovršene projekte i plastični stolnjak kojim pokrivam stol dok radim, a sve ubacim u neku od kutija i time si barem donekle olakšavam pospremanje i raspremanje, jer kod mene ništa, uz dvije mačke i manjak prostora, ne može ostati nepospremljeno "do sutra".

Dalje je trebalo riješiti i pitanje držanja kistova i valjaka. Za silu posluži stara staklenka, ali bilo ih je na sve strane i uvijek sam trebala baš onog kojeg nikako naći. 

Sad su konačno na jednom mjestu, jer sam u međuvremenu napravila i stalke za kistove, spužve i valjke koji su dugo bili u planu, a napravljeni su od iskorištenih konzervi i stare metalne kutije keksa. 

U plavoj su boji samo zato jer sam željela da se slažu s plavim plastičnim kutijama, koje mi stvarno nije padalo na pamet bojati i mijenjati ih, u recimo polka dots kutije :) 

Zajedničko mjesto su konačno dobile i kojekakve trake za ljepljenje i pik trake.

U međuvremenu je došao na red i šivaći odjel, pa su stare kutije od cipela u kojima sam držala kojekakve potrepštine koje koristim ili sam kroz godine skupila, odjevene u skladu s ostalim, a isto tako i manje kutijice za konce i gumbeke. 

I tu sam se pokušavala što sam duže mogla držati plave kad sam s plavom već krenula, ali ne zadugo. Odnijelo me opet u ruže i točkice. :)

A kad sam vrpce već pospremila u kutiju, sjetila sam se onih famoznih ribbon storage kutija po internetu kakve već godinama želim.

Već napravljena bila mi je previše lijepa da bih po njoj išta mijenjala, pa sam to napravila od druge kutije. 

I jako mi se svidjela, pa sam napravila još jednu. 

I još jednu. 

A onda sam, jer su mi neke od rola na koje su vrpce namotane promjerom prevelike za ikoju kutiju, osim da je radim po mjeri, odlučila radije napraviti špule po mjeri. I jako su mi slatke. Kao i kartončič za namatanje. 

I konzerva za sitnice, pa čak i prilično teške škare, sa čipkom. 

I još jedan točkasti stalak za štogod poželite. 

I jastučić-kutija za pripadače. :) 

I još puno toga, ali neće sve stati u ovaj post. 

Prvobitna kutija za vrpce je tako dobila nove stanovnike, materijale za šivanje, 

a kovčežić, u kojem su dosad bile, postao je novi dom vuni i iglama, kao i davno započetim i nedovršenim projektima, poput vestice za Timnu, koja je kao što imate priliku vidjeti u veličini vrtićkog djeteta. :) 

U narednim danima se nadam da ću uspjeti natipkati jedan po jedan tutorijal, smijete doduše ostaviti i komentar što biste najradije prvo čitale i gledale, a dok ja to tipkam, vi, ako vam se sviđa, želite ili trebate kompletić koji poklanjam, ostavite komentar na ovom postu i najsretnija će slučajnim odabirom postati nova vlasnica male kutije za trake, s dvije ručno rađene špule i kartončićem za namatanje, sve u polka dots and roses motivu, sa po dva i pol metra trakica koje vidite namotanih na njih i s kutijom-jastukom za pripadače u istom motivu. Bez pribadača. Njih nabavite same. :) 

A za one koji se još sjećaju da sam u predzadnjem postu fuzioniranog ateliera poklanjala staklenku, izvlačenje koje nisam obavila, staklenku poklanjam i dalje i u izvlačenje ulaze svi koji su ostavili komentar i na tom davnom postu i koji će ga ostaviti ovdje. 

U bubanj ulaze svi koji ostave komentare do ponoći 26.08.2012.

Odoh farbuckati i šivuckati i tipkuckati, rješavati poneki dug i obećanje, a vi znate što vam je činiti. 

I PS. Tatjana, Vera i Maja, do Božića, OBEĆAJEM! :) Ak' me opet ne ukliješti! :*

I dalje će me razveseliti svaki vaš komentar, ali bubanj je svoje odvrtio, komentari više ne ulaze u igru! :)