:: Par Pametnih Ponedjeljkom: O debeloj djeci i debelim mamama nekad i sad, kelju na tri načina i svim drugim ćušpajzima! (1.dio) ::

Moja je majka odgojila dvoje djece.

Kuhala je domaću hranu. Uglavnom na svinjskoj masti ono što se na svinjskoj masti radi, s maslinovim uljem tamo gdje mu je mjesto. Okretali su očima i čudom se čudili, kako to ona, fakultetski obrazovana, žena liječnika, nije svinjsku mast potpuno izbacila iz upotrebe, jer su je tamo neki, za "opće dobro", potrebe svog novog doktorata ili tko zna čega, proglasili krivom za sve.

Ovih smo dana svjedoci ponovnog otkrivanja tople vode i aboliranja svinjske masti. Sad pak na sve strane, poput objava ukazanja, pršte ponosne izjave onih koji su svinjsku mast vratili u svoje kuhinje.

Jedno njezino dijete, ja, od svoje 4. godine, vodim borbu s prekomjernom težinom. Počela je kad su mi izvađeni krajnici i ja prestala konstantno poboljevati. A jela sam više ili manje sve, uključiv ćušpajze, (osim izuzetno mi mrske raštike) i salate, koje i danas neizostavno moraju biti na stolu i bez kojih ne doživljavam i ne mogu zamisliti ni najbolji obrok. 

Pritom ni kao dijete, niti kao odrasla nisam bila troma i nepokretna, ali sam se zato kroz život nagledala dugonogih, lijenih i inertnih osoba, prihvatljive tjelesne težine. 

Moj brat je veći dio svog djetinjstva proveo eskivirajući jelo, osim kad su za ručak bili krmenadli i pomfrit ili pečena kokoš i pomfrit ili već nešto i ..... pogađate, pomfrit. Iz kojih razloga ja, pomfrit ni dan danas ne volim pretjerano i pečem ga slovom i brojem 2 ili 3 puta godišnje. Na, pogađate, svinjskoj ili pačjoj masti.  

Brat je običavao, netom prije nego što će mama servirati ručak dojuriti izvana, skočiti na kuhinjsku radnu površinu, otvoriti gornji kredenac, dohvatiti posudu sa šećerom, zagrabiti žlicu šećera, zaliti je čašom vode i odjuriti dalje. Nije bilo šanse da ga nakon toga, ako ga niste uspjeli uloviti i zadržati, dozovete u vrijeme ručka. Ne, nije mu nitko rekao da šećer instantno daje energiju. I da, on je bio sama kost i koža.

Mama je čupala kosu i gubila živce. Koliko god nisam pretjerani ljubitelj svih novih tehnologija, dala bih kraljevstvo da je u nekim situacijama postojao barem mobitel i mogućnost bilježenja trenutka. 

Jer kao što rekoh, moj brat je jeo, sve zajedno, najviše 5 jela. I ništa od zelenog. 

Pogotovo ne slatko dinstano zelje. 

A mama je taj put baš odlučila da će ga jesti. Pa je to uvjeravanje trajalo, tata i ja već svoje pojeli i ustali od stola, njih dvoje su se još gledali preko ruba tanjura. Mama je prala suđe i dalje ga uvjeravala. 

"Probaj, molim te, samo malo, žlicu jednu."

"Neću."

"Molim te, samo probaj."

"Neću, ja to ne volim, to je fuj."

Nakon xy puta, uslijedilo je njeno "E bogami hoćeš!", na što je poput gazele, djevojačko joj je prezime doduše Košuta ;), doskočila do stola i tanjura, zagrabila punom rukom zelje i  natrljala mu ga u facu. Mislim da sam ga svega par puta u životu vidjela tako iskreno zabezeknutog, u pravilu je to bivalo pri sličnim njihovim dvobojima. Zelje je virilo iz usta, nosa i ušiju. Nakon prvotnog šoka uslijedio je prasak smijeha, on otišao na pranje, ali ljubav prema svježem dinstanom zelju, nije se, naravno, rodila. 

Morat ću ga ovih dana pitati kako stoji sa slatkim dinstanim zeljem, danas. :)

Oboje mojih roditelja predratna su djeca, djeca kamenjara, primorskog i hercegovačkog. Čitavo djetinjstvo i mladost bili su više gladni nego siti.
Često mi se kad gledam svoje dvije mačke, hranjene najboljom mačjom hranom meni dostupnom, mačke koje ni u ludilu ne bi pojele išta od "ljudske" hrane, pred očima odvije jedna njegova priča iz djetinjstva.
Objed. Pura. I svakog je dopao čvarak otopljene masnoće kojom je bila prelivena. Gladni ljudi, a bilo ih je, gladne životinje. On je jeo puru, a čvarak ostavio za kraj, za zasladiti se.
I mačka je skočila, zgrabila čvarak i s njim u ustima odjurila. Skočio je i on. Zgrabio prvi kamenčić koji je dohvatio, "piljak", zabacio prema mački, pogodio je u potiljak, mačka se zarotirala, napravila salto i ispustila čvarak u prašinu. Otresao ga je i pojeo.
Oni nisu u djetinjstvu imali priliku stvoriti suvišne, gladne, masne stanice u svojim tijelima. Međutim, dok moja mama i danas jede svinjsku mast i šećer sa žlicom i teži jedva 50-ak kg skupa s krevetom, moj otac sve gore navedeno ne bi smio ni pogledati, jer ima ga puno previše.

Moja je nećakinja oduvijek voljela i jela i pomfrit i majonezu i fast food, pila gazirana pića. Fotomodel je i misica. 

Moja Timna je prvi put majonezu stavila u usta pred kojih pola godine. Fast food pojedemo povremeno, ali najčešće, kad baš poželimo tu vrstu hrane, koju se svu kolokvijalno naziva fast foodom, napravimo je sami kod kuće. Od malena joj je glavno piće voda. Tek unatrag godinu ili dvije, u restoranu ili kafiću naruči nešto drugo, iako i sad, većinom, vodu. Čitav će se život vjerojatno mučiti između ljubavi prema određenoj hrani i pokušaja da zadrži prihvatljivu težinu.  

Moj suprug čitav život i uz sve jede kruh. Ili obrok završi šnitom kruha. Ponešto se udebljao, ali daleko je od pretjeranog.

Nedavno sam razmišljala o tome kako kad je riječ o hrani na kojoj smo odrasli, svi imamo gotovo identična sjećanja. I pitala se zašto naše mame nisu kuhale nešto drugo?

Zato što je hrana u našim tanjurima pratila prirodu. Zato što se kupovalo ono što je sezonski dozrijelo i došlo na tržnice.
Danas su nam dostupne gotovo sve namirnice u bilo koje doba godine, s bilo kojeg kraja svijeta.
Isprobavanje novih okusa i novih kuhinja izuzetno volim, ali samo kao povremeni izlet ili kad se određene stvari i načini pripreme posude i spoje s kuhinjom na koju smo naučili, ali potpuno napustiti kuhinju i jela naših mama i baka, nije mi prihvatljivo, niti simpatično. I još uvijek našu domaću kuhinju, a imamo sreću da je zbog stjecišta kultura doista raznolika, držim kvalitetnom i dostatnom.

U školskim i kuhinjama naših mama, kuhala su se približno slična jela. Postojala su određena odstupanja ovisno o geografskom porijeklu roditelja, ali uglavnom je bila riječ o varijacijama na temu. Preko tjedna su se jeli čušpajzi i lešade ili grah u svim mogućim kombinacijama, sa ili bez mesa, ovisno o prilici i mogućnostima, ali vikend je obećavao meso, pečenje ili pohance. 

Čokolade i kolači nisu bili dnevno na meniju, a i pakiranja istih su bila pristojnih gramaža. One od 300g su se pojavile puno kasnije i nije ih se viđalo tako često, a kamoli da ih se na rasprodajama trpalo u košare kao da sutra ne postoji. 

Fast food kao kategorija nije postojao, (ćevapi nisu fast food :D), domaća gazirana pića pila su se za rođendane i posebne prigode. 

Kruh je bio kruh. Cijeli, pola ili frtalj. Nije ga bilo stotinjak vrsta. Pardon, postojale su i žemičke i kajzerice, ali to je već bila luksuz kategorija. 

Pekare nisu bile jedina isplativa djelatnost i radnje koje opstaju. 

U dućan se išlo kad se nešto potpuno potrošilo i kupovala po jedna stvar, nisu se gurala dvoja kolica. 

Međutim i usprkos svemu tome i tada su postojala pretila djeca. U osjetno manjoj mjeri nego što je to danas, pretpostavljam, ali postojala su. Pritom to roditelji nisu morali biti i nisu morali činiti ništa pogrešno što je do toga dovelo. 

Jedno od jela na kojima smo svi odrasli i koje većina, uvjerena sam, nije pretjerano voljela, bio je kelj. Uglavnom se kuhao zajedno sa na kockice narezanim krumpirom, nakon pojave našeg najpoznatijeg začina, počela se dodavati i ona i kad je sve bilo već gotovo kuhano, slijedila je zaprška, sa ili bez komadića slanine. Dolazio je u paru s faširancima i zapravo su oni izvlačili cijelu stvar. Pobrljao si po tom kelju, natufkao unutra kruh i posrkao juhicu, ali gledao si kako što prije dohvatiti čistu šnitu kruha i onaj faširanac i nestati. Obično je nakon toga slijedio kakav jednostavan kolač ili palačinke da ublaže duševne boli.

Kuhati sam učila od mame, kasnije od svekrve i tako pokupila osnove, ali puno sam toga i promijenila i uvela nova jela i začine. Kuhinje i recepti naših mama, pogotovo kad je riječ o kontinentalnom dijelu Hrvatske, u pravilu uključuju zapršku.

Ja sam je gotovo potpuno izbacila. Prije svega zato jer dugo nisam uspijevala pogoditi i napraviti zapršku kako treba, a sad kad je znam napraviti, od nje sam se odučila. Vrlo rijetko kad se već na to odlučim, obrnem redoslijed, pa tu čajnu žličicu brašna dodam u jelo i blago zapržim sa svim namirnicama odmah, a ne dodajem naknadno, kako se u klasičnim receptima radi i time zapravo izbjegnem i dodatnu masnoću, a i jelu nepotrebno, ako je dovoljno zgusnuto povrćem, dodavanje brašna. Iznimka je vojnički grah koji povremeno napravim mužu, jer je njemu i dalje taj i takav najbolji.

Nakon ne znam ni sama koliko godina skuhala sam ovih dana ponovo kelj na ćušpajz, sa željom da imitiram kelj mog djetinjstva. Jer ja ga, a napose odkad se Timna rodila, kuham i pripremam ponešto drugačije.

No, bez obzira o kojem i kakvom se receptu za kelj radi, pokušajte odabrati manje i mlađe glavice, svjetlo zelenih do žutih listova. Takvi obično nemaju tako intenzivan i odbojan, pomalo gorkast tek i miris, koji je najčešći krivac za izbjegavanje kelja. 

Kelj na ćušpajz i faširanci: 

Sastojci za kelj ćušpajz: 

- srednje velika glavica kelja
- srednje velika glavica luka
- 1 veći krumpir
- čajna žličica brašna
- čajna žličica slatke mljevene paprike
- sol. papar, ulje ili sv.mast

Sastojci za mljevene odreske (faširance):

- 450 g miješanog mljevenog mesa
- šnita starog bijelog kruha ili pola žemlje (možete zamijeniti sa žlicom ili dvije krušnih mrvica)
- malo mlijeka
- 2 češnja češnjaka
- manja glavica luka
- po želji sjeckani peršin
- sol, papar
- 1 jaje
- malo brašna
- ulje ili mast za prženje

Priprema: 

Na masnoći povenite sitno sjeckani luk. Pričekajte da se počne raspadati, da sva tekućina ispari, a luk se ponovo počne pržiti, pa dodajte na kockice narezan krumpir. Popržite i njega, dodajte sol i papar i protisnut češnjak, pospite brašnom i slatkom mljevenom paprikom i sve zajedno još vrlo kratko popržite. Dodajte na kockice ili rezance narezan kelj koji ste prethodno kratko blanširali i ocijedili, pa promiješajte. Dolijte vode tek toliko da pokriva sadržaj posude, jer će kelj i sam otpustiti tekućinu. Ako vam se u toku kuhanja učini da je pregusto, dodajite češće manju količinu vode da dobijete željenu gustoću. Kuhajte dok krumpiri i kelj potpuno omekšaju, a jelo se umjereno zgusne.

Poslužite uz mljevene odreske, popularne faširance.

Osušeni stari kruh ili žemlju narežite na sitne kockice, a ako nemate poslužite se krušnim mrvicama. Zalijte mlijekom, promiješajte i ostavite da upije. Glavicu luka narežite na ploške i posolite, pričekajte da počne otpuštati tekućinu, pa samo nju ocijedite u meso. Češnjak sitno nasjeckate ili protisnite i dodajte mesu, a po želji možete dodati i sitno sjeckanog peršina. Sad dodajte i ocijeđeni kruh, odnosno žemlju ili mrvice koje su upile mlijeko. Posolite i popaprite i sve dobro izmiješajte, pa dodajte i jedno jaje da vam poveže smjesu. Grabite kuglice mesa veličine ovećeg oraha, formirajte lopticu koju zatim spoljštite i uvaljajte sa svih strana u brašno. Pržite na ugrijanoj masnoći 5-7 minura s obje strane. Izvana moraju dobiti koricu, a iznutra ostati meki i sočni.

Ovaj je tekst dio Coca-Cola System akcije.