:: Vrijedna Vikendom: SAKURA - pickled cherry bloosom (ukiseljeni/usoljeni cvjetovi japanske trešnje) ::

Mene Japan fascinira. U svakom smislu. 

A opet, imam osjećaj da nemam nikakvih dodirnih točaka s ičim japanskim i da sam po svemu upravo  suprotnost onome na što Japan i japansko asocira.  

Kao food blogerica, ne volim kad ljudi kažu da neku hranu ne jedu i ne žele je ni probati. I prilično sam prema tome stroga.

Ipak, moram ispovjediti da osim pokušaja tempure u mojoj vlastitoj kuhinji, ništa od japanske kuhinje ili njoj nalik nije nikad dotaklo moje nepce. To možda i nije tako strašno, koliko se strašnom može učiniti činjenica da ja za to nemam ni volje.

Ako bi mi se možda i pružila prilika za tim, uostalom kad nešto želiš, sam stvoriš priliku, ja bih, kad je riječ o japanskoj kuhinji istu otklonila. 

I slažem se da je to prilično površno i ignorantski, ali moja asocijacija na japansku kuhinju je sirova hrana, s kojom kad je riječ o sirovom povrću doista nemam nikakvih problema, ali na spomen sirove ribe, mesa ili jaja, meni se doslovno koža ježi.

Da ne bi ispalo da ja ne volim samo sirovu japansku hranu, meni se koža ježi i od krvavog bifteka, kojeg sam ipak doduše pokušala napraviti, ali je jednoglasna odluka za stolom bila da se to hitno vrati natrag u tavu, a  sukrvica uz kost pohanog piceka, izaziva mi mučninu. 

Ne, nisam gadljiva, ne gadi mi se baratati sirovim mesom, ne gade mi se, dapače, jako volim dobro napravljene krvavice, jedem tripice, jetrica, želuce, nogice, jezike, mozak i sl. dijelove životinja (na plućicama se zaustavljam, ni to ne ide), koji broje najviše im nenaklonjenih, ali termički nedovoljno obrađena hrana me užasava. 

Nikad u životu nisam probala Tatarski biftek, jer to nisam u stanju progutati. Stisne mi se grlo. Meso mljeveno začinjam po osjećaju i pamćenju, jer mi predstavlja težak psihofizički napor sirovu smjesu staviti u usta, taman je kasnije i ispljunula.

Najdalje što mogu otići je pojesti kakav komadić ribljeg ili mesnog carpacia, valjda me zbog načina rezanja više asocira na nešto suhomesnato, nego sirovo. Sve drugo što organoleptičkim pregledom svrstam u sirovo, a smatram i naučena sam da ne bi smjelo biti, vrlo teško prolazi. 

S druge strane jedem kamenice i priljepke, onako ravno iz mora, samo s malo limuna.

Mislim da bih čak lakše pojela čips od skakavaca i smoki od glista, nego meso ili ribu koji ne odaju dojam da su barem soljenjem i solidnim sušenjem, ako već ne termički obrađeni.  

Oprečno, znam, ali tako je. 

Da ne bi bilo zabune, ja znam da sva japanska hrana nije samo i isključivo sirova, ali svejedno mi je to prva asocijacija i u kontekstu toga, ona za mene ostaje gotovo potpuna nepoznanica. Pretpostavljam da okusom  zapravo ne može biti loša jer konzumira je i izuzetno cijeni i voli, velik broj ljudi. Ja samo još uvijek u sebi nisam pronašla način da nas upoznam.

I zbog toga sam osjećala laganu krivnju.

A ta je pred kojih mjesec ili dva, netragom nestala. Prije negoli ćemo pompozno ući u EU, jedan naš dnevni list i portal tog istog lista, započeli su serijal o strancima u Hrvatskoj, pa je tako između ostalog razgovarano i sa Japancem u Hrvatskoj. Rekao je on o Hrvatskoj i Hrvatima, kao i svi ostali stranci sugovornici štošta, lijepog i manje lijepog, a ja zapamtila da je lud za hobotnicom ispod peke, ali i da apsolutno i nikako ne razumije i ne može pojmiti čvarke kao jelo, namirnicu za ljudsku ishranu, a posebno našu opsesiju i oduševljenje njima.

E, pile moje japansko, hvala ti!
Ako ti ne možeš shvatiti čvarke, sve moje japanske gastro brige odoše u vjetar. Ni ja baš najbolje ne shvaćam japansku hranu, pa smo egal. :)

Ali pred nekih sam godinu i više dana po internetu počela viđati nešto, meni barem, beskrajno ljupko. Gdje god sam ih ugledala podizali su svojom jednostavnošću i minimalizmom, onako kako to samo japanska jednostavnost može, svaki recept u koji su bili uključeni na jedan drugi nivo.

       

                                  via                                                           via                               

                 

                                 via                                                                  via                                  

Potrajalo je dok sam pronašla o čemu je točno riječ. Bila je to SAKURA - ukiseljeni cvjetovi japanske trešnje.

Međutim, to što sam ja njih pronašla i detektirala, nije dokraja riješilo problem. Da bi do njih došla postojala je opcija
a) naručiti ih preko interneta, a uglavnom se i u većini slučajeva pojavljuju na nekim japanskim stranicama u koje buljim k'o tele u šarena vrata i opcija
b) pronaći kako ih napraviti sama.

Srećom sam o tome počela aktivno razmišljati, sasvim netipično za mene, jer ja se sjetim da bih nešto napravila barem dan-dva prekasno za sezonu, a obično promašim i godine, negdje na zimu i objavila, što mami, što teti koja obilazi grunt dok nas nema, da me trebaju obavijestiti onaj isti čas kad japanska trešnja procvjeta.
Kao što vidite one su svoje obavile. :)

Sebi nesvojstvenu pravovremenost u pripremama pripisati ću neobjašnjivom utjecaju japanskog porijekla trešnje, a u skladu s japanskom točnošću, ali ipak sam na kraju posustala pa priču o sakuri umjesto da čitate dok trešnja još cvate, čitate tek sad.
Što vam s druge strane, ako vam se svidi, ostavlja dovoljno vremena da se pripremite za iduću sezonu. :)

Ako krenem u raspredanje o simbolizmu i porijeklu tako raširenog štovanja cvijeta trešnje u Japanu, ovaj post neće biti gotov još dvije godine :), tako da te podatke ako vas detaljnije zanimaju, potražite sami.
Ja ću samo ukratko objasniti da je štovanje krenulo je sa štovanjem ume cvijeta, cvijeta umeboshi šljive, da bi kasnije prešlo na trešnje. Nekad je samo carevima bilo dozvoljeno posjedovati drvo i uživati u njegovoj ljepoti, kasnije je milost dodijeljena i samurajima, dok vremenom ljepota trešnjinog cvijeta nije postala dostupna i širokom puku.

Danas Japanci doslovno isčekuju prognoze o kretanju sakura fronte, trešnje u siječnju najprije procvatu u Okinawi, da bi krajem ožujka fronta cvata dosegla i Kyoto i Tokyo, a oni onda masovno odlaze u parkove prepune stabala trešnje u punom cvatu, uživati u tom jedinstvenom prizoru. Krošnje nježnih rozih cvjetova, koja se pretapaju u nježno ružičaste, pa sve do bijele ostavljaju dojam kao da oblaci lebde nad tlom, a ta oblakolikost i efemerni dojam koji ostavljaju simboliziraju prolaznost života i česta su tema i motiv u japanskoj umjetnosti.

Japanska trešnja spada u porodicu prunusa, u koju spadaju i sve šljive i trešnje, trnjina i sl. voćke, međutim japanska ukrasna trešnja koja se i kod nas sadi po parkovima i od koje je napravljena i moja sakura, drvo je sterilnih cvjetova bez ploda.

Nema baš previše recepata i tutorijala na temu sakure. Pronađe se pokoji recept koji ih spominje, ali uglavnom koriste kupljene, što cvjetove, što ekstrakt.
Recept za ekstrakt nisam uspjela pronaći, stavila sam cvjetove u votku.

Jedini upotrebljivi recept za izradu sakure u kućnoj radinosti koji sam pronašla jest ovaj na stranici Gardenista, po kojem sam ih i ja usolila i ukiselila.

Sastojci:

- svježe ubrani cvjetovi ( pupoljci) i listovi japanske trešnje
- sol
- voda
- ume ocat 

Priprema: 

Birajte mlade, nježne listove i još uvijek čvrste pupoljke, Poslužiti će i svježe otvoreni i još uvijek čvrsti cvjetovi.

Potopite ih u vodu preko noći, a drugo jutro ostavite da se ocijede.

Potopljeni u vodi cvjetovi i listovi će razviti posebno ugodnu biljnu aromu. Zatim sve obilato posolite. Na 500g listova i cvjetova stavite oko 250g soli. 

Pripremite keramičku ili staklenu posudu u koju ne prodire svjetlost i čija površina neće reagirati sa solju. Napunite je osoljenim listovima i cvjetovima i opteretite nečim barem tri puta težim od sadržaja. 

Ja sam se poslužila staklenim "kamenjem" koje sam umotala u gazu, a zatim sve hermetički zatvorila. 

Ostavite 4 dana na suhom i hladnom mjestu. 

Nakon toga ocijedite od suvišne salamure i slažite u posudu u omjeru jedan list na tri cvijeta, pa zalijte ume octom toliko da ocat jedva prekriva sadržaj. Opet dobro zatvorite u keramičku ili staklenu posudu i ostavite iduća tri dana. 

Ponovo ocijedite i stavite na propusnu površinu. Najbolje bi poslužilo sito od bambusa koje ja nisam imala, pa sam se poslužila plastičnim. Neka se suše na suhom, toplom i prozračnom mjestu, 

po potrebi povremeno protresite da se potpuno osuše. 

Posute solju, spremite ih u čiste staklenke. Čuvajte u hladnjaku do godine dana. Prije upotrebe isperite. Sakura cvjetovi imaju izrazito slani, a opet cvjetno - biljni tek. Koriste se kao začin uz ribu, smrvljeni za dobivanje sakura soli, ali i u mnogobrojnim japanskim slasticama. 

Taj dio još moram proučiti, a ovoga časa me zanima i mislim da ću to pokušati napraviti iduće godine, jest, kakvi bi bili ušećereni? :)