Tko god bio zaslužan za poziv na učešće koji sam dobila, zahvaljujem mu, kao i organizatorima na, obzirom na klimatske i sve druge uvjete, solidno obavljenom poslu.
Ali, trebalo je do Blogomanije i Stare planine stići. :)
Krenula sam vlakom iz Zagreba do Beograda i Maje i taj je put usprkos mom kroničnom umoru i manjku sna protekao u redu i u okviru predviđenog vremena, kao i onaj sa Majom i njezinim suprugom, drugi dan do Stare planine.
Tako duboko u Srbiju zadnji sam put, još kao dijete, zašla davne 1978. godine i ovaj sam zimski odlazak, doživljavala pomalo poput pustolovine. Kad se još uzme u obzir da je i put do hotela na Staroj planini jednim dijelom vodio uskim makadamskim putem i jednako uskim cesticama, za što mi je žao što nisam gnjavila da češće stanemo i fotografiram,
biti će vam jasniji osjećaj avanture koji me pratio.
Čitavo vrijeme imate dojam da ste otputovali u prošlost. Izgledom napuštena sela i ruševne kućice uz put, u tom zimskom pejzažu bili su gotovi nestvarni.
Još u osnovnoj školi o Staroj smo planini učili pod nazivom Balkan, koji je danas napušten zbog konotacija koje sa sobom nosi, iako je po njoj čitav poluotok dobio zemljopisni naziv Balkan. Planina je dio alpsko-himalajskog planinskog lanca i sasvim joj odgovara naziv Stara planina, koji za nju koriste i Srbi i Bugari, a u Bugarskoj se i proteže svojim većim djelom.
Dok se vozite tim uskim cestama, tišina i mirnoća planine upravo su prodorno glasni. Planina djeluje kao čuvarica neke iskonske tajne starina koju će otkriti samo odabranima.
U hotelu su se čitavo vrijeme na ekranima vrtjele prezentacije onoga, što od planine u smislu ski, spa i kojekakvih drugih centara misle i žele napraviti, a u kontekstu činjenice da je to gospodarski najnerazvijeniji dio Srbije, savršeno razumijem takve želje, namjere i potrebe.
Nažalost, ne mogu se oteti dojmu da je planina toga svjesna. I beskrajno tužna i uplašena. Ostaje samo nadati se da će što god budu radili, učiniti to, a da je ne rane previše.
Dok se vozite tim uskim cestama, tišina i mirnoća planine upravo su prodorno glasni. Planina djeluje kao čuvarica neke iskonske tajne starina koju će otkriti samo odabranima.
Nažalost, ne mogu se oteti dojmu da je planina toga svjesna. I beskrajno tužna i uplašena. Ostaje samo nadati se da će što god budu radili, učiniti to, a da je ne rane previše.
Uz stare kućice koje sam vidjela usput, a i skroman pokušaj koketiranja s etnom u foajeu hotela, više bih voljela vidjeti pokušaj obnove tog kraja u smislu obnove sela u više manjih etno sela i domaćinstava, nego izgradnju tog megalomanskog kiborga, ideju kojeg prezentiraju u hotelu. Takvi projekti, u pravilu vuku za sobom i okolnu privatnu inicijativu, pa onda svatko tko se uspije dočepati kakvog komadića zemlje, između tih starih i nedirnutih kućica i zaselaka, uglavi petokatne betonske nakarade u svrhu iznajmljivanja.
Za smještaj u hotelu s moje strane sve pohvale, uključivo i za organizaciju Blogomanije, uvjerena sam da je to bio ogroman i stresan zadatak. Ako su i postojali propusti i problemi, ja ih niti u jednom trenutku nisam bila svjesna. Pritom bih apelirala da se drugi put pokuša osigurati i koja jednokrevetna soba, jer sirota Marija koje sam dopala kao cimerica, nije oka sklopila od mog hrkanja. :)
Blogomanija je, što ste dosad već vjerujem usvojili, regionalna konferencija o blogu i pisanju bloga. Kao takva okupila je mnoge koji su na tu temu imali ili mislili da imaju što reći, većim djelom iz Srbije, ali i iz regije. Od blogera svih profila do PR stručnjaka, web i drugih znalaca. Iz Hrvatske sudjelovali su Krešimir Macan , Krunoslav Vidić kao PR stručnjaci, a kao obična blogerica, ja. :)
Paneli su organizirani na gotovo sve teme o kojima blogeri pišu, radionice o svemu što novom potencijalnom blogeru, ali i već zahuktalim blogerima može biti od koristi ili im pomoći u radu i promociji, obzirom na brze i gotovo svakodnevne promjene u funkcioniranju interneta.
U velikom broju razgovora, radionica i panela, naglasak je stavljan na monetizaciju bloga, odnosno pokušaja otkrivanja formule i načina na koji bi se od pisanja bloga moglo ozbiljno zaraditi. Sama ideja je legitimna i prije ili poslije se svatko od nas nađe u situaciji u kojoj o tome otvoreno ili skriveno razmišlja, ali bojim se da čak i u kontekstu regije, a kamoli pojedinih država regije, takav scenarij nije baš izgledan. Pojedinačni uspjesi u tom pravcu, u smislu dobivanja ozbiljnog posla na temelju rada na osobnom blogu, su vjerojatni, kojekakve kompenzacije ili posredna korist, isto tako, ali da bi netko zaradio plaću sa svim pripadajućim doprinosima na temelju samo svog bloga, pisanog na jednom od jezika regije, teško.
Prije će, i to vjerujem da je relativno lako postići, novčanu korist od forme bloga ili blog-sitea, ostvariti putem reklama onaj, tko samo skuplja određene sadržaje all over web i producira ih u enormnim količinama, zahvaljujući čemu akumulira veliki broj posjeta, a da osim pretraživanja, kopipejstanja i korištenja tuđih sadržaja, nije u to uložio previše autorskog ili kreativnog rada.
Isti učinak postići zahvaljujući doista autorskom radu uspjeli su rijetki, vrlo izolirani slučajevi i iznimke koje potvrđuju pravilo.
Stoga zaključak do kojeg je većina došla prilično odgovara i mom stavu.
Piši ako imaš volju, želju, potrebu, a prije svega ideju i čini to najbolje što znaš. Pritom pokušaj biti što iskreniji i prema sebi i prema čitateljima. A sve ostalo je prilična lutrija, ali svako toliko na ovom svijetu nekome se i posreći i ubode jack pot, pa ostaje nadati se! :)
Panel o food blogovima vodio je Ivan Ćosić, jedan od organizatora Blogomanije, uspješni web dizajner koji je taj posao odlično odradio i za Blogomaniju, jednako kao i vrlo zanimljivu radionicu koju sam odslušala, ali panel na temu food blogova ga je prije svega dopao kao autora popularnog bloga Debeljuca.com.
Termin pred ručak, vrlo zgodno odabran obzirom na temu, pokazao se pomalo hendikep, jer je ljudima popustila pažnja, iako zamjerku na nepraćenje panela i radionica upućujem gostima Blogomanije generalno. Jacuzzi, bazeni i saune su bili bonus, a ne tema i glavna radnja konferencije. Slažem se da nije moguće privoditi ljude na panele, ali zanima me gdje bijaše tih 400-tinjak učesnika što aktivnih, što pasivnih, za vrijeme trajanja većine panela i radionica. Da ne kažem da je meni, s mojom godinom proizvodnje, scena u kojoj ljudi sjede za stolovima s pićem ispred sebe, tipkaju po kojekakvim uređajima i gledaju što je onaj do njih rekao prateći Twitter objave na wallu, bila potpuno suluda!!!! :)))
Kad je konkretno riječ o našem panelu, ne bi nam nikom naškodilo da smo se mrvu bolje za njega pripremili, osobito uz činjenicu da se food blogerima u odnosu na njihov broj i raznolikost relativno rijetko pruža prilika reći što je zapravo to što oni rade i što ih i kako razlikuje od gomile "svi kuhamo" sadržaja koji su preplavili i virtualni i realni svijet.
Uz podatak da nam je bilo prvi put, ako i nije objasnio fenomen food blogova, panel je sasvim sigurno otvorio razne teme, pitanja i sadržaje koji se unutar takvog panela daju obraditi, ustanovio da pola sata vremena za to sasvim sigurno nije dovoljno i svakako dao do znanja da ga se treba uzeti kao glavno jelo, a ne samo snack! :)
U dogovoru s Ivanom, djelomično sam pokušala ugurati i temu craft bloga koji je na Blogomaniji bio gotovo potpuno zanemaren, a u Hrvatskoj i Sloveniji je ta blogerska scena prilično jaka.
Nisam nezadovoljna panelom, niti našim nastupom, mislim da smo se svi sasvim solidno snašli i kao ekipa i pojedinačno, bilo je očito da ja nemam problema s tremom i nedostatkom riječi :), ali možda bi bilo zgodno idući put ako ne kao voditelja panela, ono barem kao skretničara ;) pronaći insidera, osobu koja ako i ne pripada aktivno food blog zajednici, prati autore i prirodno se snalazi unutar onoga o čemu food blogeri mogu ili žele pričati, a svakako ostaviti više vremena za dogovor i osmišljavanje panela, kao i trajanje.
Ivanu svakako veliko hvala i čestitke što smo zajedno panel prilično uspješno skuhali . :)
A kad smo konačno došli i do hrane na Blogomaniji, koja nekom tematskom logikom pripada u naš resor, većina ste već vjerojatno pročitala Majin osvrt i vidjeli fotografije. Maja je u tome bila nevjerojatno vrijedna i jedina od nas koja je išta od hrane fotografirala, pa ću se njenim fotografijama poslužiti i ja u ovom postu. Ali, moram vam otkriti da kuhari hotela ne bi bili pretjerano sretni da su imali priliku prisluškivati razgovor za stolom food blogerica.
Prije svega sam se intenzivno bavila mišlju da im provalim u kuhinju i pregledam zalihu začina. Ili je nemaju ili se začina boje. :) Uz dužno poštovanje hotelu sa četiri zvjezdice i konceptu švedskog stola koji bi trebao zadovoljiti razne ukuse, i tu imam par opaski.
Doručak je bio standardno bogat i odličan. Kad je riječ o večeri, čovjek se ne može oteti dojmu propuštene prilike da onolika količina spremljene hrane uz nesumnjivu želju za mogućnošću izbora više vrsta različitih jela, utrošenih kvalitetnih namirnica i uloženog truda u pripremanje, urodi i jednako visokom ocjenom.
Prva asocijacija na hranu u Srbiji je meso. Uz meso, roštilje i razna pečenja u kojima im gotovo nema premca, postoji takav dijapazon jela i namirnica koje se daju prilagoditi švedskom stolu, napraviti ih i za mesojede i vegetarijance i vegane i glutten free potrebite, da jednostavno ne vidim niti jedan valjan razlog da smo mi u prosincu, na planini u snijegu, duboko u Srbiji bili ponuđeni rižotom od plodova mora dekoriranim ljutim papričicama, orijentalnom junetinom, tijestom s pestom, sticky fingersima i još čitavim nizom, oprostite na izrazu, nebuloza, za koje u niti jednom slučaju niste mogli duboko udahnuti i reći: "Jbt.- što je ovo dobro!"
Ja nisam uspjela, a to, uvrijedio se tko ili ne, držim nedopustivim, pojesti pošteni komad mesa, a ljudi moji, bila sam u Srbiji!
Bez obzira ili baš zato što je riječ o hotelu sa četiri zvjezdice, čini mi se savršeno blesavo da ne kuhaju gotovo ništa od nacionalnih jela, koja se jednako tako daju prilagoditi konceptu švedskog stola, a uvjerena sam da niti jedan gost, a pogotovo skijaš koji se nakon cjelodnevnog boravka na skijama konačno skine, neće zamjeriti solidno pripremljen komad mesa i ukusan prilog, pa taman da se izbor svede na 3-5 jela koja oduzimaju dah, umjesto dvadesetak ispod prosječnih. Doduše ne znam koje su uzance po pitanju broja jela u hotelima sa četiri zvjezdice i švedskim stolovima, ali nažalost, kvantitet nije uspio sam po sebi postići i kvalitet. Da me netko pogrešno ne shvati, nije to bilo nejestivo i izgledalo je vrlo lijepo, ali me srce boli što baš ništa od onolike hrane nije okusom obaralo s nogu.
Napuštati hotel i skitati uokolo doista nisam imala želje, a ni potrebe, što zbog vremenskih uvjeta, što zbog činjenice da hotel ima izuzetno ugodno, uslužno i organizirano osoblje, koje je vjerujem, jedva dočekalo da napustimo hotel, ali se to uz osmijehe na njihovim licima u niti jednom trenutku nije dalo naslutiti.
Ono čemu sam se najviše veselila pri planiranju puta, bilo je vidjeti djevojke ( Maju, Mariju i Gagu ) i s njima probrbljati, a ispunilo se gotovo u potpunosti. Mana je što je uvijek premalo vremena za sve o čemu bismo mogle. I žao mi je što su od dolaska odustale Mila i Minja.
Ograničena sredstvom putovanja kao poklone sam nosila samo nekoliko primjeraka novog broja tiskanog DO!TS-a, a vratila se sa slatkim od šljiva kao Marijinim poklonom, kajmakom, čvarcima, Majinim pekmezom od kajsija i medovikom, Gaginim ajvarom i malenim grnetom :) Veće sam uspjela razbiti kad mi je pred dizalom pukla vrećica i sve poispadalo. :(
Paneli su organizirani na gotovo sve teme o kojima blogeri pišu, radionice o svemu što novom potencijalnom blogeru, ali i već zahuktalim blogerima može biti od koristi ili im pomoći u radu i promociji, obzirom na brze i gotovo svakodnevne promjene u funkcioniranju interneta.
U velikom broju razgovora, radionica i panela, naglasak je stavljan na monetizaciju bloga, odnosno pokušaja otkrivanja formule i načina na koji bi se od pisanja bloga moglo ozbiljno zaraditi. Sama ideja je legitimna i prije ili poslije se svatko od nas nađe u situaciji u kojoj o tome otvoreno ili skriveno razmišlja, ali bojim se da čak i u kontekstu regije, a kamoli pojedinih država regije, takav scenarij nije baš izgledan. Pojedinačni uspjesi u tom pravcu, u smislu dobivanja ozbiljnog posla na temelju rada na osobnom blogu, su vjerojatni, kojekakve kompenzacije ili posredna korist, isto tako, ali da bi netko zaradio plaću sa svim pripadajućim doprinosima na temelju samo svog bloga, pisanog na jednom od jezika regije, teško.
Prije će, i to vjerujem da je relativno lako postići, novčanu korist od forme bloga ili blog-sitea, ostvariti putem reklama onaj, tko samo skuplja određene sadržaje all over web i producira ih u enormnim količinama, zahvaljujući čemu akumulira veliki broj posjeta, a da osim pretraživanja, kopipejstanja i korištenja tuđih sadržaja, nije u to uložio previše autorskog ili kreativnog rada.
Isti učinak postići zahvaljujući doista autorskom radu uspjeli su rijetki, vrlo izolirani slučajevi i iznimke koje potvrđuju pravilo.
Stoga zaključak do kojeg je većina došla prilično odgovara i mom stavu.
Piši ako imaš volju, želju, potrebu, a prije svega ideju i čini to najbolje što znaš. Pritom pokušaj biti što iskreniji i prema sebi i prema čitateljima. A sve ostalo je prilična lutrija, ali svako toliko na ovom svijetu nekome se i posreći i ubode jack pot, pa ostaje nadati se! :)
Termin pred ručak, vrlo zgodno odabran obzirom na temu, pokazao se pomalo hendikep, jer je ljudima popustila pažnja, iako zamjerku na nepraćenje panela i radionica upućujem gostima Blogomanije generalno. Jacuzzi, bazeni i saune su bili bonus, a ne tema i glavna radnja konferencije. Slažem se da nije moguće privoditi ljude na panele, ali zanima me gdje bijaše tih 400-tinjak učesnika što aktivnih, što pasivnih, za vrijeme trajanja većine panela i radionica. Da ne kažem da je meni, s mojom godinom proizvodnje, scena u kojoj ljudi sjede za stolovima s pićem ispred sebe, tipkaju po kojekakvim uređajima i gledaju što je onaj do njih rekao prateći Twitter objave na wallu, bila potpuno suluda!!!! :)))
Kad je konkretno riječ o našem panelu, ne bi nam nikom naškodilo da smo se mrvu bolje za njega pripremili, osobito uz činjenicu da se food blogerima u odnosu na njihov broj i raznolikost relativno rijetko pruža prilika reći što je zapravo to što oni rade i što ih i kako razlikuje od gomile "svi kuhamo" sadržaja koji su preplavili i virtualni i realni svijet.
Uz podatak da nam je bilo prvi put, ako i nije objasnio fenomen food blogova, panel je sasvim sigurno otvorio razne teme, pitanja i sadržaje koji se unutar takvog panela daju obraditi, ustanovio da pola sata vremena za to sasvim sigurno nije dovoljno i svakako dao do znanja da ga se treba uzeti kao glavno jelo, a ne samo snack! :)
U dogovoru s Ivanom, djelomično sam pokušala ugurati i temu craft bloga koji je na Blogomaniji bio gotovo potpuno zanemaren, a u Hrvatskoj i Sloveniji je ta blogerska scena prilično jaka.
Nisam nezadovoljna panelom, niti našim nastupom, mislim da smo se svi sasvim solidno snašli i kao ekipa i pojedinačno, bilo je očito da ja nemam problema s tremom i nedostatkom riječi :), ali možda bi bilo zgodno idući put ako ne kao voditelja panela, ono barem kao skretničara ;) pronaći insidera, osobu koja ako i ne pripada aktivno food blog zajednici, prati autore i prirodno se snalazi unutar onoga o čemu food blogeri mogu ili žele pričati, a svakako ostaviti više vremena za dogovor i osmišljavanje panela, kao i trajanje.
Ivanu svakako veliko hvala i čestitke što smo zajedno panel prilično uspješno skuhali . :)
A kad smo konačno došli i do hrane na Blogomaniji, koja nekom tematskom logikom pripada u naš resor, većina ste već vjerojatno pročitala Majin osvrt i vidjeli fotografije. Maja je u tome bila nevjerojatno vrijedna i jedina od nas koja je išta od hrane fotografirala, pa ću se njenim fotografijama poslužiti i ja u ovom postu. Ali, moram vam otkriti da kuhari hotela ne bi bili pretjerano sretni da su imali priliku prisluškivati razgovor za stolom food blogerica.
Doručak je bio standardno bogat i odličan. Kad je riječ o večeri, čovjek se ne može oteti dojmu propuštene prilike da onolika količina spremljene hrane uz nesumnjivu želju za mogućnošću izbora više vrsta različitih jela, utrošenih kvalitetnih namirnica i uloženog truda u pripremanje, urodi i jednako visokom ocjenom.
Prva asocijacija na hranu u Srbiji je meso. Uz meso, roštilje i razna pečenja u kojima im gotovo nema premca, postoji takav dijapazon jela i namirnica koje se daju prilagoditi švedskom stolu, napraviti ih i za mesojede i vegetarijance i vegane i glutten free potrebite, da jednostavno ne vidim niti jedan valjan razlog da smo mi u prosincu, na planini u snijegu, duboko u Srbiji bili ponuđeni rižotom od plodova mora dekoriranim ljutim papričicama, orijentalnom junetinom, tijestom s pestom, sticky fingersima i još čitavim nizom, oprostite na izrazu, nebuloza, za koje u niti jednom slučaju niste mogli duboko udahnuti i reći: "Jbt.- što je ovo dobro!"
Ja nisam uspjela, a to, uvrijedio se tko ili ne, držim nedopustivim, pojesti pošteni komad mesa, a ljudi moji, bila sam u Srbiji!
Bez obzira ili baš zato što je riječ o hotelu sa četiri zvjezdice, čini mi se savršeno blesavo da ne kuhaju gotovo ništa od nacionalnih jela, koja se jednako tako daju prilagoditi konceptu švedskog stola, a uvjerena sam da niti jedan gost, a pogotovo skijaš koji se nakon cjelodnevnog boravka na skijama konačno skine, neće zamjeriti solidno pripremljen komad mesa i ukusan prilog, pa taman da se izbor svede na 3-5 jela koja oduzimaju dah, umjesto dvadesetak ispod prosječnih. Doduše ne znam koje su uzance po pitanju broja jela u hotelima sa četiri zvjezdice i švedskim stolovima, ali nažalost, kvantitet nije uspio sam po sebi postići i kvalitet. Da me netko pogrešno ne shvati, nije to bilo nejestivo i izgledalo je vrlo lijepo, ali me srce boli što baš ništa od onolike hrane nije okusom obaralo s nogu.
Ono čemu sam se najviše veselila pri planiranju puta, bilo je vidjeti djevojke ( Maju, Mariju i Gagu ) i s njima probrbljati, a ispunilo se gotovo u potpunosti. Mana je što je uvijek premalo vremena za sve o čemu bismo mogle. I žao mi je što su od dolaska odustale Mila i Minja.
A Magrit hvala na pomoći oko sakupljanja! :)
Blogomanija je hvalevrijedna inicijativa i odlično organizirano okupljanje sa doista pomno odabranim temama i čini mi se da ne bi bilo zgorega da se i netko ovdje na zapadu ( Hrvatska, Slovenija) prihvati organizacije i realizacije slične ideje.
Povratak sa Stare planine obećavao je još veću pustolovinu nego pri dolasku, jer sad je sve bilo potpuno bijelo. Drveće, uglavnom bjelogorično, mislim da sam na prste jedne ruke uspjela nabrojati sporadičnu crnogoricu, činilo je da pejzaž djeluje poput crteža grafitnom olovkom.
A kad sam mislila da mi je od puta ostalo još samo drugi dan odraditi par sati vožnje vlakom do Zagreba, avantura je tek počinjala. Prvo nikako nismo uspjevali pronaći kad i da li vlak uopće vozi. Na kraju se ispostavilo da je nakon promjene voznog reda koji je obavljen dan ranije, ostala samo jedna linija i to brza, međunarodna za Zurich, sa stajanjem u Zagrebu.
A ona se prilično usporena i do granice, nakon granice i totalnog raspada hrvatskog željezničkog prometa toga dana, pretvorila u seoski vlak u snijegu. Putnički vlakovi na istoj pruzi su većinom bili otkazani iz raznoraznih razloga i kvarova i u naš se vlak sa svakom novom stanicom (ne možete vjerovati koliko ih je) slijevala sve veća rijeka ljudi, dok na kraju nismo doslovno sjedili jedni drugima u krilu. Ne znam bih li vam uopće pričala, ali uspjela sam doživjeti kompletan folklor vožnje vlakom, za koji sam mislila da postoji još samo u mojim sjećanjima, jer zadnji sam put koristila vlak kao prijevozno sredstvo 1989. godine. Naime bilo je tu i izuvanja cipela i čarapa i trljanja promrzlih nogu, nekako smo čovjeka uspjeli uvjeriti da ih ne masira šljivovicom i nadobudnog konduktera koji je u svom tom ludilu proglasio prvu polovicu vagona prvim razredom, pa nas sa svom onom prtljagom tjerao da se selimo u drugu, veselih Slovenki na povratku iz Beograda, wc-a koji se ne mogu otvoriti, a kad to i uspijete onda u njima ne radi ili svjetlo ili nema vode ili oboje, a ako vode ima, onda je sve poplavila i natopljeni su svi papiri koje biste na tom mjestu trebali koristiti. Uglavnom, nakon više od devet sati takvog puta, meni je tog seksa bilo sasvim dovoljno za neko duže vrijeme. :)
U to ime sam dan kasnije u panici da mi je kajmak od traume izazvane dugotrajnim putem ciknuo, išla spašavati stvar i peći pogačice od kajmaka i duvan čvaraka, kojih recept slijedi. Međutim, pokazalo se, a neki su i testirali :) da sam bila u krivu i da je samo gornji sloj kajmaka krenuo tim pravcem, pa je ostatak na sveopće odobravanje zainteresiranih rješen rinfuzno :)
A sad recept, inače ovaj post nikada neće ugledati svjetlo interneta. :)
Sastojci:
( za cca 45 pogačica)
- 500g brašna za dizana tijesta
-150g kukuruznog brašna
- 1 veće ili dva manja jaja
- 300g kajmaka
- 140g čvaraka ( ja sam koristila duvan čvarke, ako koristite "čips" čvarke, ostanite pri ovoj mjeri, ako se odlučite za one masnije, malo smanjite, do najviše dvije trećine, dakle nekih 80-90 grama)
- 1 žlica soli
- 1 žličica papra
- 350ml mlijeka
- 1 svježi kvasac
- 2 žličice šećera
- 2 žumanjka za premaz
Čvarke sa 100g kajmaka sameljite u multipraktiku da dobijete glatku smjesu, pa je rasporedite u vrečicu za zamrzavanje da dobijete plohu otprilike 20x15 cm, koju stavite u hladnjak ili kratko u zamrzivač.
Pšenično brašno prosijte, pa u sredinu ulijte kvasac koji ste rastopili u 150ml mlakog mlijeka sa dvije žličice šećera. Ostatak mlijeka dovedite do vrenja i prelijte njime kukuruzno brašno.
Kad kvasac naraste, u sredinu dodajte pofureno kukuruzno brašno, ostatak kajmaka, sol, papar i jaja, pa zamijesite tijesto.
Razvaljajte ga na otprilike 40x20 cm, pa na donje dvije trećine stavite smjesu kajmaka i čvaraka iz hladnjaka. Preklopite gornju trećinu, pa donju i tijesto ponovo razvaljajte na dimenzije otprilike 40x20 c, pa ponovite preklapanje.
To će vam biti prvo preklapanje, a dalje se ponašajte kao da radite lisnato tijesto. pa valjanje i preklapanje ponavljajte barem još tri do četiri puta u razmaku od 15 minuta do pola sata.
Pećnicu ugrijte na 220° C i pecite pogačice 10-tak minuta. Nakon toga ih izvadite, premažite razmućenim žumanjkom, kojem ste po želji dodali još papra i vratite na idućih 5- 10 minuta ju pećnicu. Najbolje su tople, ali pojele su se i drugi i treći dan. :)
Blogomanija je hvalevrijedna inicijativa i odlično organizirano okupljanje sa doista pomno odabranim temama i čini mi se da ne bi bilo zgorega da se i netko ovdje na zapadu ( Hrvatska, Slovenija) prihvati organizacije i realizacije slične ideje.
Povratak sa Stare planine obećavao je još veću pustolovinu nego pri dolasku, jer sad je sve bilo potpuno bijelo. Drveće, uglavnom bjelogorično, mislim da sam na prste jedne ruke uspjela nabrojati sporadičnu crnogoricu, činilo je da pejzaž djeluje poput crteža grafitnom olovkom.
A ona se prilično usporena i do granice, nakon granice i totalnog raspada hrvatskog željezničkog prometa toga dana, pretvorila u seoski vlak u snijegu. Putnički vlakovi na istoj pruzi su većinom bili otkazani iz raznoraznih razloga i kvarova i u naš se vlak sa svakom novom stanicom (ne možete vjerovati koliko ih je) slijevala sve veća rijeka ljudi, dok na kraju nismo doslovno sjedili jedni drugima u krilu. Ne znam bih li vam uopće pričala, ali uspjela sam doživjeti kompletan folklor vožnje vlakom, za koji sam mislila da postoji još samo u mojim sjećanjima, jer zadnji sam put koristila vlak kao prijevozno sredstvo 1989. godine. Naime bilo je tu i izuvanja cipela i čarapa i trljanja promrzlih nogu, nekako smo čovjeka uspjeli uvjeriti da ih ne masira šljivovicom i nadobudnog konduktera koji je u svom tom ludilu proglasio prvu polovicu vagona prvim razredom, pa nas sa svom onom prtljagom tjerao da se selimo u drugu, veselih Slovenki na povratku iz Beograda, wc-a koji se ne mogu otvoriti, a kad to i uspijete onda u njima ne radi ili svjetlo ili nema vode ili oboje, a ako vode ima, onda je sve poplavila i natopljeni su svi papiri koje biste na tom mjestu trebali koristiti. Uglavnom, nakon više od devet sati takvog puta, meni je tog seksa bilo sasvim dovoljno za neko duže vrijeme. :)
A sad recept, inače ovaj post nikada neće ugledati svjetlo interneta. :)
Sastojci:
( za cca 45 pogačica)
- 500g brašna za dizana tijesta
-150g kukuruznog brašna
- 1 veće ili dva manja jaja
- 300g kajmaka
- 140g čvaraka ( ja sam koristila duvan čvarke, ako koristite "čips" čvarke, ostanite pri ovoj mjeri, ako se odlučite za one masnije, malo smanjite, do najviše dvije trećine, dakle nekih 80-90 grama)
- 1 žlica soli
- 1 žličica papra
- 350ml mlijeka
- 1 svježi kvasac
- 2 žličice šećera
- 2 žumanjka za premaz
Pšenično brašno prosijte, pa u sredinu ulijte kvasac koji ste rastopili u 150ml mlakog mlijeka sa dvije žličice šećera. Ostatak mlijeka dovedite do vrenja i prelijte njime kukuruzno brašno.
Kad kvasac naraste, u sredinu dodajte pofureno kukuruzno brašno, ostatak kajmaka, sol, papar i jaja, pa zamijesite tijesto.
Razvaljajte ga na otprilike 40x20 cm, pa na donje dvije trećine stavite smjesu kajmaka i čvaraka iz hladnjaka. Preklopite gornju trećinu, pa donju i tijesto ponovo razvaljajte na dimenzije otprilike 40x20 c, pa ponovite preklapanje.
To će vam biti prvo preklapanje, a dalje se ponašajte kao da radite lisnato tijesto. pa valjanje i preklapanje ponavljajte barem još tri do četiri puta u razmaku od 15 minuta do pola sata.
Nakon zadnjeg preklapanja, tijesto podijelite na tri dijela, dva ostavite u hladnjaku, odabrani dio razvaljajte na otprilike 20x35cm. Oštrim nožem obrežite rubove da bi vam se tijesto listalo, a onda rezačem za kolače izrežite na 15 komada otprilike 7x7 cm. Poslažite u lim za pečenje i ostavite dvadesetak minuta da narastu.
Pećnicu ugrijte na 220° C i pecite pogačice 10-tak minuta. Nakon toga ih izvadite, premažite razmućenim žumanjkom, kojem ste po želji dodali još papra i vratite na idućih 5- 10 minuta ju pećnicu. Najbolje su tople, ali pojele su se i drugi i treći dan. :)
Super, super... svidja mi se prikaz, kao neka zimska bajka. Mada bi bilo lepo da nam kazes o cemu ste to polemisali na panelu...
OdgovoriIzbrišiHvala:) Teško da bih uspjela baš prepričati, ali ako odeš na link (sve crvene, podebljane riječi u tekstu su linkovi) naći ćeš video, pa ako će ti htjeti učitati i raditi bez prekidanja i ako ti se da i imaš vremena, možeš ga pogledati i poslušati ... :)
OdgovoriIzbrišijako je dobro što se food bloggeri tako sastaju; uvijek je dobro razmijeniti ideje i iskustva. žao mi je što nema takvih sastanaka što se tiče kreativaca (premda je i kuhanje kreativnost), ovdje kod nas, barem.
OdgovoriIzbrišifotografije su krasne, a zgode sa vlakom u snijegu su me nasmijale ovako rano ujutro :)
pozdrav
I meni je žao što kod nas nema ovakvih susreta, baš bi bilo dobro malo se naći.
OdgovoriIzbrišiVredelo je čekati. :) Vaš panel sam pogledala još kad je Maja objavila post i postavila link. Ono što mi je prvo upalo u oči je broj praznih stolica. Gledajući slike sa nekih drugih panela čini mi se da su bili bolje posećeni. Nameće mi se pitanje da li su ljudi izgubili koncentraciju ili globalno nisu zainteresovani šta ova grupa blogera ima da kaže. Mi se u svojim postovima retko dotičemo pitanja potlitke , ekonomije , društva...Tvoj blog je jedan od retkih koji se bavi i ovim temama. Ja se lično libim da počnem sa kritikama jer se plašim da ne bih umela da stanem. :) Čitajući tekstove o blogomaniji naišla sam na tekst gde su nas nazvali dame hrane. Malo mi je to dirnulo živac , em kasapljenje jezika em neshvatanje ozbiljno, Kuvanje danas po mojim podacima nije in. Često čujem od poznanica : Ja ne kuvam. Kuvanje smatraju za neku nametnutu obavezu koja ih sprečava da budu uspesne , moderne, emancipovane zene, ali vrlo rade bi trabunjale o svetskoj krizi. Meni je to suludo. Smatram da svaka odrasla osoba bez obzira na pol mora da je u stanju da vodi racna o sebi. Da se obuce u skladu sa vremenskim prilikama , da bude orjentisana u vremenu, prostoru i prema ličnostima i da je u stanju da zadovolji svoje fizioliške potrebe. Tek kada vidim da je sve to u stanju , interesovaće me njeno mišljenje o aktuelnim poličkim temama. :p Vam trima hvala što ste pokušale da objasnite problematiku blogova o hrani, da objasnite koliko rada i truda stoji iza svakog našeg posta. Tebi pogotovu hvala što si javno govorila o metodi "štap i kanap" kojima se služimo za dobijanje što lepših slika, što ste se dotakle pitanja intelektualne svojine. I hvala što ste pokazale da nismo zaludne žene koje mirišu na zapršku sa viklerima u kosi. :)
OdgovoriIzbrišiŠto se tiče hrane u hotelu, mislim da je ponuda takva jer se trude da udovolje što široj grupi gostiju. I strancu koji ne voli da eksperimentiše već jede njemu samo poznata jela i domaćem gostu koji bi na odmoru da jede nesto drugačije nego što jede kući. Kako to moji prijatelji menageri vole da kažu "nešto fensi" :) Ipak slažem se sa konstatacijom da bi trebali svoj meni da obogate nekim nacionalnim jelima i da se osvrnem na Majin ajvar ako već nude nešto karakteristično za ovo područje da to bude onda proizvod što boljeg kvaliteta. Tvoje putovanje je bilo baš buno zgoda. :) Šta ste na kraju uradili sa šljivom? Ako već niste dali čiki da se masira jeste li je bar upotrebili per os? :) Što se tiče pogačica, dodje mi da gricnem monitor. :)
Zoka Mrgud koja je očigledno ustala na pogrešnu nogu jutros :)
ju koliki kometrar... Htedoh reći fiziološke potrebe :)
OdgovoriIzbriši...Postoji i ona- nije bitno pobijediti, bitno je ucestvovati...Ti DOISTA ucestvujes...VOLIM tvoje fotke!
OdgovoriIzbrišiEvo me u gostima i posle par dana mislila sam samo poruke da pregledam, ka ono tvoj post. Uvukla sam se u jednu sobicu da mogu na miru da pročitam. Tadeja, kajmak zamrzni u male kesice od po 200g, ili onoliko koliko ti treba za jedan obrok i odmrzni ga na sobnoj temperaturi, ja tako radim. Duvan ćvarci nisu zaista dovoljno masni za pogačice a i meni je nekako greh da ih tu stavljam pošto ih ovako obožavam. Znaš li da ima kopija i koje se prave od belog pilećeg mesa i mahom su to ti duvan čvarci sa pijaca - ne prepoznaju se. Gledala sam vas live, i ja sam imala isti utisak da je voditelj trebao da bude insajder i da ste čak vas 3 mogle same da održite predavanje sa slajdovima. Verujem da je drugima bilo jako interesantno ko nije u tome, jer sam kasnije pogledala panel sa fashion blogerima i meni je to sve bilo novo, i skroz out of this world.
OdgovoriIzbrišiStara Planina, e šteta je što niste imale organizovanu turu okolnih mesta jer zaista ima gde i šta da se vidi. Nisam sigurn akoliko ste blizu Pirotu bile ali tu si imala čuvene peglane kobasice i čuveni pirotski sir, kao i odličan etno muzej.
Svaka čast na odabiru tako daleke destinacije. Ja bi krenula vozom samo Orijent Ekspresom ili da me neko vrati u srednju školu pa sa sve ekskurzijom.
Pratila sam malo druzenje blogera i mislim da je divno da se tako nesto organizuje, a naravno i podrzava. Sjajan post i predivne fotografije. Pogacice sjajno izgledaju.
OdgovoriIzbrišiKrasne pogačice, ove čvarke nikada nisam jela, ali čujem da su izvrsni :)
OdgovoriIzbrišiA što se tiče našeg hž-a, ah, što reći... svake god. ista priča kad zapadne snijeg. Ali sve u svemu ja tu i tamo volim sakupljati ovakve avanture kakvu si ti imala vlakom :)
Izlet je prekrasan, kao i ljudi s kojima si se družila, a Blogomanija zaista hvalevrijedan koncept!
Hvala vam djevojke na komentarima:)
OdgovoriIzbriši@AnaMB,Petra Kranjica, hvala vam i slažem se da bi nešto slično trebalo i oovdje, ako ne u takvom obimu i širini, onda barem tematsko okupljanje po vrsti blogova, ali toga će se morati prihvatiti netko mlađi :)
@Zoka ;), hvala! Koliko god mi za to trebalo, ja većinu stvari (pogotovo obećanih) prije ili poslije ipak napravim, a tješim se onom pričom o kornjači i zecu! :D
Ne bih se složila s tobom da kuhanje i food blogovi nisu IN, meni se više čini da se dogodila jedna druga stvar i ne samo kod nas. Kuhanje je svakodnevna aktivnost, ništa za što na dnevnoj bazi kao običan prosječan čovjek trebaš stručno znanje ili potvrdu o njemu. A kuhati, a posebno jesti volimo mnogi. Ja prije mislim da se dogodila inflacija. Toliko je toga niklo ne samo u regiji, nego globalno, da više ne postoji niti jedan medij koji otvoriš a da ne cure recepti na sve strane. Dolazi do inflacije. Teško je i procijeniti što je od toga doista dobro i u kojem smislu. U kontekstu toga je i taj osjećaj da nas se ne doživljava. Probiju se siteovi, pa i uspiju u tome, a da samo kao kolekcionari skupljaju recepte i ideje, kopipejstaju i objavljuju na jednom mjestu. Prosječnom korisniku je to daleko praktičnije za upotrebu, nego trčati od bloga do bloga da bi pronašao tražene recepte. Od osobnih blogova će opstati uporni i oni koji doista imaju kvalitetan sadržaj, a sa možda manje čitatelja, oni koji imaju osoban štih i prepoznatljivost, ne obavezno i samo zbog recepata. Ali to nije ni jednostavan niti lak put i mnogi će u tome posustati. O svjetskoj krizi i sličnim stvarima "trabunjam" i ja, jer jednostavno nisam u stanju pisati nešto što je u formi osobnog bloga, a čak i food blogovi to jesu, a da se ne dotaknem okvira u kojem se svo to neko moje kuhanje i stvaranje događa. Nekima to uspijeva, vrlo uspješno, to su lijepi blogovi, sa odličnim receptima i fotografijama, poput vrhunskih slikovnica. Na čitatelju je da odabere što mu odgovara i što želi i što će od toga pratiti ili za zadovoljiti više svojih interesa pratiti i jedno i drugo, ovisno o trenutku.
Što se zapravo dogodilo na Blogomaniji ne znam ti reći, da li doista naizgled dobro odabran termin, koji se zapravo pokazao pogrešnim jer su ljudi odlučili uzeti pauzu za ručak i brčkanje po bazenima ili šetnju ili nezainteresiranost tom vrstom blogova, ne znam. Bilo je kako je bilo, mi smo svoje napravile najbolje što smo obzirom na sve uvjete i okolnosti mogle.
Hrana u hotelu? :) Teško mi je govoriti o hrani u hotelima sa četiri zvjezdice, jer to nije mjoe prirodno ni često okruženje. Ako je ona uglavnom ovakva, onda nešto i nisam baš pretjerano tužna što si to ne mogu priuštiti. :) Jasno je i meni da je kod takvih hotela i opcija švedskog stola željazadovoljiti mnoge, samo se ovdje dogodilo da se bojim da je malo tko doista zadovoljan, pogotovo ako to jede nekih tjedan dana. Hrana im nema karakter. Žali Bože potrošenih para i truda. Neka ona bude i internacionalna i za svačiji ukus, ali jednostavno nije imala ni glavu ni rep ni okus. :(
Šljivom je čika zagrijao noge iznutra, nudio je, ali smo se zahvalili! :)
@Jasna Varcaković, hvala! :)
OdgovoriIzbriši@Jele moja! Hvala ti :) Kajmak se nakraju vrlo brzo i uspješno potrošio, ali sad znam za drugi put da ga je moguće zamrzavati.
Što se tiče čvaraka, njih seam već i prošle godine zamrzavala,a i uopće znam da se oni zamrzavati mogu bez posljedica po okus i kvalitetu. Pretpostavljala sam da će se konkretno duvan čvarci u pogačicama "izgubiti" zbog svog končastog sastava, ostao je tu i tamo koji komadić, alii budući sam imala njih, ne bi imalo smisla da idem tražiti neke druge. Ostao je miris i šmek po čvarcima. :)
Što se tiče lažnih duvan čvaraka, nekako mislim da bih bila us tanju prepoznati ih ili barem detektirati po okusu kad bi se radilo o piletini, čak i da sam sama kupovala, što nisam, obavila je to Maja za mene, pa sam uvjerena da su pravi! :)
Za osvrt na panel ti hvala, prvi je put, svi će biti pametniji nadam se, idućeg. Doba godine i mjesto održavanja, istovremeno bajkovito i nespretno za ostatak regije. Ali mene treba dobiti na prepad, pa onda napravim štošta! Žao mi je što nije bilo više lokalnih sadržaja i po pitanju razgledanja i hrane, ali vjeruj mi, bilo bi apsolutno nemoguće ugurati to u tih dva i pol dana, a i ovako sam od silnog putovanja bila smoždena. :(
@Gordana i Tamra puno vam hvala! :)
Odličan post, tako si sve detaljno opisala (i riječju i slikom) da imam filing kao da sam putovala s tobom. Čitam i mislim si zašto se tak nešto ne organizira i kod nas, i na kraju vidim i tvoju sličnu sugestiju. :)
OdgovoriIzbrišiKrampogače su ti divne, mljac!