nedjelja, 25. studenoga 2012.

:: Sušene rolice kakija (persimmon fruit leather) ili obrazi naši regionalni ::

Vjerojatno je svima poznata ona narodna, koju koristimo kada želimo reći kako netko nema srama ni karaktera, sadržana u sintagmi da ima đon, potplat, umjesto obraza. 



Onima koji me imaju dodanu i na nekim drugim društvenim servisima, uz to što prate moj blog, vjerojatno sam proteklih tjedan i više dana iskakala iz konzerve, da ne kažem da sam virila i iz jutarnje šalice kave, što baš i nije moj običaj i zapravo sam po pitanju tih novih oblika druženja, prilično asocijalna. 

Takvo skakutanje, osim što je imalo za svrhu promociju prvog tiskanog izdanja DO!TS-a i želju potaknuti vas da ove godine, ako to već i inače nemate običaj činiti, odlučite barem jednu stvarčicu koju poklanjate za blagdane odabrati među handmade uradcima hrvatskih umjetnika i kraftera, okupljenih na ETSY-u. WOOHOO-u ili OMNIS ART-u, rezultat je i moje nervoze. Obično kad se tako ponašam, kad skakućem k'o luda Mara (nek' mi Mare oproste), u pozadini se krije nervoza.

U normalnim stanjima sasvim se dobro osjećam s ove strane ekrana, bez potrebe za pretjeranim hopsanjem. Kad me ulovi nervoza, kad moram sama sa sobom, a napose i sa sadržajem bloga,  neke stvari odlučiti, ja skakućem. :(

Kaj' sad opet, reći ćete, taman si objavila da si ugledala bljesak. 

Jesam, ali sam vam proteklih mjeseci ponešto i zatajila, koliko god bolovala od, više u maniri mane, nego vrline, izražene iskrenosti, a osim toga je proteklih desetak dana više nego obilovalo događajima i ja sam vagala pisati ili šutjeti.


Kasno ljetos DO!TS me konačno uspio izvući iz kuće, pod izlikom poluradnih dogovora oko novog broja,  Da bi sve bilo još uvijek u ljetnom i ležernom tonu, potrudio se Saša i skuhao nam odličnu večeru, a ja popila  nekoliko čaša vina. 

Nešto iza ponoći krenula sam kući, a negdje na pola puta, dočekala me kuhača. Jesam li za koji km prekoračila dozvoljenu brzinu, nisam sigurna, cesta je bila prazna, a kuhača se iz krajnje desne istegnula u krajnju lijevu traku. 

Stajem. 
Daljni postupak znate. Dokumenti, obavezna oprema, jeste li pili? 
Ne znam što ljudi rade u takvim situacijama, ne znam što bi se dogodilo da sam rekla NEEEEEE, jer ja sam rekla da jesam.
- Koliko?, pita kuhača. 
Rekoh joj. 
- Hoćete puhat'? 
- Hoću. 

I napuhala sam. 
+/- 0,65 promila.
Zakon o sigurnosti na cestama kaže da je dozvoljeno 0,5.

Uslijedilo je dugo pisanje, papiri koje sam dobila smrzli su me, neovisno o tome što je vani već prilično pirkalo i ja se ježila u kratkim rukavima. 

1.000,00 kn novčane kazne i 6 mjeseci oduzimanja vozačke dozvole. Ostavite vozilo sa strane, dođite sutra po vozačku. 
Trebalo je probuditi muža da dođe po mene. 



Kazna kao pojam, kao mehanizam, u sebi sadrži više elemenata. Osim same kazne, koja će novčano i/ili oduzimanjem ili ograničavanjem određenih prava pogoditi samog počinitelja i zaštititi društvo, trebala bi sadržavati i element srama, moralnu osudu društva zbog počinjenog i element prevencije, kako za počinitelja, tako i za sve druge, jer gledajte, društvo osuđuje i kažnjava ovakva ponašanje i ovako ćete i vi proći, ako to činite.  

Zanemarimo činjenicu da veći postotak naše kolektivne svijesti ovu količinu alkohola pri upravljanu vozilom ne doživljava problematičnom, da veliki postotak vozača upravlja i sa puno više promila alkohola u krvi. Zanemarimo činjenicu da je meni ovo prvi zabilježeni prekršaj u 24 godine vozačkog staža, da moje upravljanje vozilom ni te noći nije ukazivalo da to činim u alkoholiziranom stanju, da pritom nisam počinila nikakav drugi prekršaj, a kamoli kazneno djelo i da to nije moj uobičajeni modus ponašanja u vožnji.
Zanemarimo sve to. 

Počinila sam prekršaj i u njemu sam ulovljena. Ja. Moj prekršaj ima ime i prezime. 

Zakon za to predviđa kaznu. I ja ću, ako Prekršajni sud ne uvaži moj prigovor na visinu kazne i izrečenu zaštitnu mjeru zabrane upravljanja vozilom, nju izdržati.

Novčana kazna će prilično opteretiti moj kućni budžet, usprkos podacima iz prošlog posta. Oduzimanje dozvole će mi zagorčati život, a vi ćete me vjerojatno još rijeđe čitati, jer ću ja vrijeme dodatno trošiti na putovanje gradskim prijevozom, što mi je noćna mora. Doduše, možda ću nešto uštedjeti na gorivu, a ako nekako uspijem i sjesti na prvoj stanici, a radim i živim na dva kraja grada, možda konačno i pročitati koju knjigu u tramvaju, za što u posljednje vrijeme ne pronalazim vremena i što mi jako nedostaje. 

Nakon pola godine, taj dio će pasti u zaborav a dobro i loše se nekako iznivelirati.

Ali, prva i najtrajnija posljedica onoga što sam učinila, prvo što sam osjetila, nakon valjda normalnog slijeda emocija, strah (ulovili su me), ljutnja (kaznili su me), bio je sram. 
Jer, trebalo je drugog dana ući u Policijsku postaju i zatražiti vozačku dozvolu natrag, a svi prisutni jako dobro znaju po što ste i zašto došli i osjećala sam se poput kriminalca. 

Koliko god nas većina, usprkos zakonskim odredbama tolerira i dozvoljava sebi određenu konzumaciju alkohola čak i kad vozimo, pogotovo ako se ništa ne dogodi, da, bilo me sram. 

I taj sram i misao o tome da sam ipak činila nešto što je moglo rezultirati daleko gorim posljedicama i po mene i po druge, meni je već kazna sa svim svojim elementima. A stvarno izrečenu nisam još ni počela konzumirati. 


Ovih je dana, do tog trenutka aktualnom zamjeniku premijera preinačena prvostupanjska presuda mađarskog suda za kazneno djelo počinjeno u saobraćaju.
Nije ga učinio pod utjecajem alkohola, bio je trijezan, ali nije prilagodio vožnju uvjetima na cesti i ubio je dvoje ljudi. 
Za to će najmanje 11 mjeseci provesti u zatvoru. Zbog specifičnosti njegovog posla i funkcija, sa kojih je sad morao odstupiti, uslijedio je čitav niz drugih ograničenja. 

Ne znam što Ratko osjeća. Mogu samo pretpostaviti.

Nema tog zatvora koji bi mene kaznio više od nužnosti življenja sa spoznajom da sam ubila, pa čak i iz nehata. Izjela bi me grižnja savjest, žaljenje i sram. 
Čak i da me sud oslobodi, jer je djelo počinjeno u nehatu i ja se iskreno i duboko kajem i nisam sklona, niti imam povijest činjenja takvih ili sl. djela, moja unutarnja presuda i kazna bi radili svoje. 

Koliko nas ne prilagodi vožnju uvjetima na cesti? Koliko nas olako misli da se ništa neće dogoditi? Koliko presudu izrečenu pojedincu doista doživljavamo kao opomenu svima nama? 

Koliko se sami u sebi posramimo, jer činimo to isto, ali eto, imali smo sreću, pa baš mi nismo nikoga ubili? 


Ovih je dana i bivšem premijeru izrečena prvostupanjska osuđujuća presuda. Osuđen je na 10 godina zatvora i mora nadoknaditi svu materijalnu dobit stečenu počinjenjem djela za koja je osuđen. 

Bio je trijezan, opijen doduše arogancijom i vlašću, ali trijezan. Vozao je državu. I sve nas u njoj. I samo što nas nije sve pobio. Počinio je užasnu materijalnu i moralnu štetu. 
Doživio jest osudu jednog dijela društva, ali nažalost bojim se da je još priličan broj onih koji smatraju da je to bilo u redu. Možda malo megalomanski, ali načelno u redu. 
I sasvim sam uvjerena da on ne osjeća ni žaljenje ni sram. 
A štetu će teško nadoknaditi. Daleko je veća od par milijuna bilo koje valute, koliko mu je sud presudio da nadoknadi. 

On je time kažnjen. Mi smo žrtve. 
Ili smo ipak i suučesnici? 

Osim što ćemo moralno osuditi to djelo i pozdraviti kaznu koju je zasluženo dobio, hoćemo li osjetiti i sram?

Zločin doslovnog prodavanja vlastite zemlje dobio je svoje ime i prezime. Ali netko je sve ove silne godine držao svu silu većih i manjih ljestava. 
I svi smo ga šutnjom ili tek rijetkim i sporadičnim protivljenjem prikrivali.

Ne, nije nam to bila namjera. Niti slučajno ne bismo to učinili svojoj zemlji i narodu. Samo nismo uložili dovoljnu pažnju, nismo je prilagodili stvarnom stanju stvari i olako smo mislili da posljedice neće biti tako strašne.

Ivo kaznu mora odslužiti i nadam se da će je izdržavati do zadnje presuđene mu sekunde, ali kolektivna odgovornost i sram što se to uopće moglo dogoditi i što se događalo tako dugo i u takvom obimu ne bi smjela mimoići ni nas. Ne bismo smjeli bez srama pogledati svoju djecu, nakon što smo dozvolili da im je od zemlje koju smo od njih posudili, ostalo gotovo ništa. 


Dva su ušla, dva izašla. 

Ovih su dana generali dočekali svoje oslobađajuće presude. I ne samo oni. Oslobođena je i Hrvatska. 

Imam, za mnoge kardinalnu manu, da diferenciram zemlju od države. 
I dok zemlju i narod beskrajno volim i ponosna sam na njih, s državom i narodom se znam prečesto ne složiti. Do mjere da ih se sramim.

Moja Hrvatska nije zločinačka zemlja. Ali nažalost, u svojoj je starijoj i novijoj povijesti, zbog odluka koja je donijela kao država, zbog stvari koje je činila kao država, zaradilu tu stigmu. I toga se užasno sramim. 
Moj narod nije zločinački narod. Ali nažalost, pojedini njegovi pripadnici drže da je biti Hrvat i katolik iznad ultimata biti čovjekom. I zbog djela koja su u to ime ili još češće, koristeći ga samo kao paravan, za prikrivanje nedostatka ikakvih ljudskih moralnih vrijednosti i skrupula, sposobni i spremni učiniti i činili su, užasno se sramim. 

Imali smo pravo kao država i narod na odcjepljenje, bez obzira koliko ja osobno tome ne bila sklona. 
Ali to pravo je u sebi sadržavalo i obveze prema svim građanima koji su se u tako odcijepljenoj zemlji našli, a njih kao država baš i nismo bili spremni poštivati. I činili smo stvari kojih se sramim. 

Imali smo pravo osloboditi svoj teritorij. Nismo se udružili da bismo činili zločine.
Ali su oni počinjeni. Zbog toga su kao krivci za te zločina obilježeni moja zemlja i narod.

Ante i Mladen su slobodni. Odležali su nemali broj godina. Svaki eventualni udio krivnje i srama, zbog zločina koji su se dogodili u prostoru i vremenu u kojem su oni bili odgovorni, ostaju njima samima.   
Haška je presuda oslobodila njih. I hrvatsku zemlju. 
Ali  moja država još uvijek nije otkrila tko je počinio zločine i ta i takva presuda, dok god zločini ne dobiju svoje ime i prezime, ne bi smjela osloboditi nas. 

I ja se još uvijek sramim. 


Moja su zemlja i narod strašno stradali. Što od ruke svoje države, što od države prvih susjeda. Gradovi još imaju čak i golim okom vidljive ožiljke, majke ne znaju gdje su im i kako sinovi pobijeni i pokopani, žene trpe posljedice silovanja.

I koliko god to mnogi pokušavali riješiti i otpisati biblijskim računovodstvenim računima, ne ide to baš tako. Ne može zločin za zločin, oko za oko, zub za zub. 

Jednako kako razlikujem svoju zemlju od države, razlikujem i onu prvih nam susjeda. Zemlju im i narod volim i poštujem. O državi neću. 
Jer niti ona, kao ni moja država nije imenovala i kaznila zločince. I dozvolila je da nad njihovom zemljom i narodom, kao i nad mojom stoji odgovornost za počinjeno. I ostavila je narodu da trpi krivnju i sram. Onom dijelu naroda koji ga osjeća.  

Onom dijelu naroda, koji kao i u mojoj zemlji, još uvijek ima obraz, a ne đon. 
Onom dijelu koji svojoj djeci ne želi ostaviti samo nerasprodane ostatke zemalja i image zločinaca. 

A nakon dvadeset godina što smo se rastali u mržnji i krvi, nemamo baš ni jedni ni drugi bogzna što za pokazati i čime se ponositi. Opijeni nacionalnim i zaslijepljeni kapitalističkim sjajem, nismo uložili dovoljnu pažnju, nismo mislili da će posljedice biti tako strašne i dopustili smo da države koje smo stvorili osiromaše i osramote naše zemlje i narode i nas. 


I kad smo već kod kožnih i drugih đonova, slijedi recept za fruit leather od kakija ili japanske jabuke. 

Već sam u više postova objašnjavala kako s njim treba biti izuzetno oprezan ako ne želite da vam se zamjeri za čitav život. Nikako, ali nikako ne pokušavajte jesti nezreo kaki. 
Čak i kad ga kupite, a ne uberete s drveta kao ja, strpite se i jedite ga i pripremajte kad već primjetite da se vinske mušice spremaju na tulum. On je tada konzistencije pekmeza i izuzetno sladak. 

Stoga i ovaj recept ne sadrži šećer, kojeg će te ako na isti način pripremate neko drugo voće ipak dodati, u količini ovisnoj o vašem ukusu, kao i eventualne začine. 

Ja sam dodala  sok jednog limuna, ne bih  li osigurala što manji gubitak i promjenu boje pri sušenju i sasvim malo mljevenog đumbira. 


Dehidrirane rolice japanske jabuke (persimmon fruit leather) 

- oko 3kg kakija ( japanska jabuka)
- sok jednog limuna
- začini po želji (đumbir, korica limuna) 

Voće ogulite i očistite i odvojite meso ili to učinite žličicom, a ako je kaki jako zrelo, jednostavno ga istisnite iz kore koju ste na jednom mjestu prerezali, pa još dodatno žličicom ostružite koru. 

Sameljite u multipraktiku u kašu, kojoj dodajte sok limuna i začine prema želji. 

Pećnicu uključite na najmanju temperaturu koju vaša pećnica podržava. Bilo bi idealno kad biste imali neko mjesto gdje sušiti možete bez dodatnog trošenja struje, poput kakve peći ili prostora iznad radijatora i naravno, u dehidratoru ako ga imate.

Dobivenu kašu ćete u tankom sloju razmazati na površinu najvećeg lima za pečenje, koju ste prekrili ili silikonskom podlogom za pečenje, a zatim pek papirom ili, ako takvu podlogu nemate, razrezanom vrećicom za zamrzavanje, pa opet pek papirom. 

Ne bojte se, temperatura pećnice koja u ovom slučaju ne prelazi 50-60° C neće otopiti vrećicu. Da biste je fiksirali da vam ne klizi po limu, lagano je, ali doista vrlo lagano nauljite, što će je zalijepiti za lim. Isto učinite i sa pek papirom da biste ga spriječili da vam bježi dok raspoređujete voćnu kašu. 


Nemojte staviti više od 800ml do maksimalo 1l kaše, (meni je od količine kakija koji sam očistila ispalo 1200ml i pogriješila sam i razmazala čitavu količinu, što je učinilo da je koža nešto deblja i da joj je osjetno duže trebalo da se isuši) , koju pokušajte razmazati u što tanjem sloju i što ravnomjernije. Stavite na sušenje u pećnicu i zaboravite na nju do jutra. :) 

Pratite kako se vaša voćna koža ponaša. Mojoj je japanskoj jabuci trebalo nešto više vremena, tako da slobodno možete računati na 6-8, pa čak i 10 sati sušenja.
Ovisno o debljini u kojoj ste kašu nanijeli računajte na sigurnih 6 sati, a nakon toga provjerite, pa odlučite želite li je ostaviti i dulje, Dobro osušena "voćna koža" bi na dodir morala prestati biti ljepljiva.

Režite je na 3-5cm široke rezance, desetak cm duge, koje uvijte u rolice, a po želji i u pek papir, pa spremite u hermetički zatvorenu posudu.

Ovako isušeno voće sasvim opravdava svoj engleski naziv fruit leather. Doista imate osjećaj kao da žvačete komad slatkaste kože, a after taste je poput sušenih marelica.


Broj komentara: 13:

  1. Da li bi covek bio covek ako nema obraza?Mislim da Vam je svaka rec na mestu.Izreka"odvojiti crkvu od drzave"treba preinaciti u "odvojiti narod od drzave"jer se obican covek,koji je u svakoj zemlji sa velikim "C" u ovo suludo vreme stidi odluka mocnika.Ali,verujem da obican narod,kao sto smo i mi,i nasa deca,u druzenju kroz blogovanje prevazilaze stvari u koje su nas bez nase saglasnosti uvukli.
    Cale

    OdgovoriIzbriši
  2. Šta bih mogla,nego da se složim s tobom. Jer oba ova naroda su moja i ja njihova.
    Divan specijalitet si nam opet predstavila.Hvala

    OdgovoriIzbriši
  3. Draga Tadeja, koncentrat istine u tvojim recima...narod treba razdvojiti od drzave a cesto je na kraju "narod" taj koji na sopstvenim ledjima podnosi tezinu tudjih gresaka, ludila...stidi se radi njih..Vec skoro 20 godina nosim tezinu te kolektivne sramote koja me pritiska i pritiskace me cini mi se dok sam ziva...Cini me se da smo mi koji zivimo van zemlje jos vise time pogodjeni...nepravda je to velika ali ako se stidis necega u necije tudje ime ipak znaci da si o svemu mnogo, mnogo razmisljao a razmisljati, misliti...misliti sopstvenom glavom je uvek bolje, teze puno ali bolje...
    Najvaznije je da nasu decu naucimo da sve, ali bas sve mora uvek da se resi bez mrznje i nasilja...da se povuce crta i da se krene napred...jasno mi je da ima situacija kada to nije lako ali je neophodno.

    OdgovoriIzbriši
  4. U svom relativizirajućem tekstu u stilu ''podjednako smo krivi i mi i oni'' i ''tko nas bre zavadi, kad nam je tako dobro bilo'', zaboravljaš neke bitne činjenice:
    U srbiji za vrijeme ovog rata nije srušen niti jedan jedini crijep, a hrvatski vojnik nije zagazio na srpsko tlo niti jedan centimetar. Vukovar je 3 mjeseca luđački granatiran i u njemu je stradala doslovce SVAKA kuća, a broj poginulih civila samo u Vukovaru se obilježava četveroznamenkastom brojkom. Vojne ciljeve u Kninu je hrvatska vojska u Oluji pogađala s točnošću od 99% (prema NATO-vim standardima, računajući radijus od 400 metara), odnosno s 96% (prema ''standardima'' haškog tužiteljstva računajući s radijusom od 200 metara). Zbog Knina je suđeno hrvatskim generalima, a zbog Vukovara nije nikada čak podignuta niti optužnica. Sam srpski general Mile Mrkšić je na suđenju u Hagu izjavio da mu niti danas nije jasno kako ih je hrvatska artiljerija uspjela tako precizno gađati, a na američkim vojnim učilištima se Oluja predaje kao primjer profesionalno izvedene akcije uz minimalne kolateralne žrtve.
    I ne, ja se kao ti ne sramim što sam hrvatica i što je moj suprug bio član te hrvatske vojske, vojske koja je samo oslobađala svoj teritorij i to na najprofesionalniji mogući način. Dapače, izuzetno sam zbog toga ponosna i za razliku od tebe ponosna sam na svoje hrvatsko državljanstvo.

    OdgovoriIzbriši
  5. Draga Tadeja, ležim s želučanom virozom i kako mi je malo bolje, švrljam po internetu s tabletom u rukama.
    Na žalost o događajima iz 90' a i općenito opolitici i njenim aterima, ne mogu se i ne želim referirati, boli glava od toga, ne gledam dnevnik i bilo kakve političke emisije. Sva inspiracija i kreativnost mi ispari, onda nemam volje ni snage ni za što.
    Ali ova tvoja kožica je mrak. Jako volim voće u bilo kakvim oblicima i formama ako nije pre slatko. Imam čak negdje u folderu označen nečiji strani blog s tom temom i nisam stgla to isprobati, a sad sigurno budem. Jel živo ono famozno stablo kakia koje si nam lani pofotkala? Ili su to neke druge. Meni su ove godine rodile prve!

    OdgovoriIzbriši
  6. @CreativaCale hvala na komentaru, ali prije svega na posjeti, jer sam time otkrila odličan blog :)
    @Suzo, hvala, znam da tako ne izgleda, ali često te se sjetim, svaki put kad pečem nešto slatko i otvorim ladicu sa začinima :)
    @Sandra, Marina hvala vam!
    @Dunja, drži se! Mislila sam ovih dana na tebe. To je ono isto drvo, još je živo i još se ne da! :)
    @Anonimno - Ja jako volim suvisle komentare, iako nerijetko i ja ostavljam one površne i relativne. Osjetno manje volim anonimne, ne zato što oni koji se ne slažu sa mnom u pravilu to čine anonimno, nego zato što se ja u životu držim devize da je poštenije prešutjeti ono iza čega nemaš snage javno stati.
    Međutim, više od tvog anonimnog hrvatskog ponosa, s kojim ja doista nemam nikakvih problema i anonimnog komentara, smeta tvoje nerazumijevanje pročitanog.
    Baš ništa ja nisam relativizirala, upravo suprotno. Na Hrvatsku sam ponosna na ono na što imam i trebam biti, ali i dovoljno kritična za priznati da postoji i ne jedan razlog za sram.
    Ako činjenicu da ja ne iznosim brojke i nemam to namjeru činiti, držiš relativiziranjem, morati ću ti ukazati na razliku između mojeg relativiziranja i tvog akcenta.
    Naime, meni je doista nevažan točan broj granata koje su pale na Vukovar i sve druge hrvatske gradove, jer je za mene već ona prva, pa čak i da je ostala jedina, previše i više nego što je potrebno za krivnju i sram.
    I pritom me jednako tako ne zanimaju brojke koje bi mogla iznijeti druga strana, jer je za mene samo jedno, ono prvo ubojstvo srpskog civila, građanina Hrvatske, previše i više nego potrebno za krivnju i sram.
    Mogu razumjeti da oni koji su doživjeli osobna stradanja i gubitke teško mogu,a pogotovo na emotivnoj razini, na taj način sagledati stvari, ali prečesto se događa da pomake u odnosima, koliko god je to moguće objektivno i racionalno rješavanje problema, odbijaju upravo oni koji ničim nisu dotaknuti, osim apstraktnom navodnom ljubavlju prema državi i naciji, koju stavljaju iznad svega, dok oni koji su patnju prošli traže načine, u želji da se to više ne ponovi.
    I ako se moj manjak hrvatskog ponosa i ponosa na Hrvatsku očituje u tome što ne želim da više ijednom mom potomku život bude osakaćen na način na koji je to bio mojoj generaciji, ako želim da moje dijete u zemlji u kojoj je rođeno i kojoj pripada doista živi životom dostojnim čovjeka i u mirnom suživotu sa sugrađanima i susjedima, ako ne želim da mi unuci jednog dana ponovo idu u besmislene i sramotne ratove i ubijanja, da, onda da, pobijedila si, veća si i ponosnija Hrvatica od mene.
    Meni ipak dozvoli zadržati pravo misliti i činiti ono što smatram ispravnim, da se i mojoj i tvojoj djeci taj pakao ne ponovi.
    Uporno gajenje mržnje, traženje zadovoljštine u smislu osvete, a bez volje priznavanja krivnje i prihvaćanja odgovornosti sa svim što to podrazumijeva i to obje strane, neće i ne može donijeti sretnu budućnost ikome.

    OdgovoriIzbriši
  7. Gospodjo anonimna @3:34, potpuno ste izopacili Tadejine reci, i pride joj gurnuli u usta ono sto uopste nije rekla. Imate pravo na svoje misljenje, ali ne i da drugom gurate g.... u usta.
    Suza

    OdgovoriIzbriši
  8. sviđa mi se tekst, sviđaju mi se razmišljanja... a sviđaju mi se i recept i slike! pozdrav!

    OdgovoriIzbriši
  9. Jednom prilikom sam negdje pročitala da za povijesne istine treba proći najmanje 50 godina, tek nakon tog vremena se objektivno mogu sagledavati činjenice ili prizemnije rečeno, kada u životu više nema onih koji su fizički bili uključeni u sukobe, kao i onih koji nose ne samo fizičke, već i emocionalne ožiljke.

    Ne znam zašto je nekima ljubav prema vlastitoj naciji dovoljna da ne stavljaju pod znak pitanja političke odluke? Iz jednog jednoumlja, kako ga rado danas nazivaju, smo izašli da bismo imali pravo na različitost mišljenja, ne da bismo ponovo ušli u neko novo jednoumlje, gdje ćeš automatski biti proglašen lošim Hrvatom ako kažeš da ti recimo neki političar ili stranka nisu simpatični.

    MOžda s vremenom naučimo kulturu dijaloga, možda naučimo podnositi različita mišljenja, prestanemo jedni drugima prebacivati nedovoljne nacionalne osjećaje samo zato što glasamo za različite stranke ...
    Pitali su me jednom idem li na nacionalna okupljanja, kao što je uobičajeno u dijaspori. Pokušala jesam i odustala. Meni jednostavno nije dovoljno da budem u društvu sunarodnjaka, ako nam je nacionalna pripradnost jedino što nas povezuje, dok je i najmanja naznaka "različitosti" u bilo kom pogledu, nepoželjna i dovoljna za konfliktne situacije.

    No, da se vratim na recept s kakijem - gdje si bila dok nisam znala što više s njima ;-)

    OdgovoriIzbriši
  10. @Suzo, hvala ti, ali nemoj se zbog mene uzrujavati! :*
    @Gulan, puno hvala na komentaru i na posjeti!
    @Roman Tales, uvijek te volim vidjeti :)
    U kulturu i sposobnost i volju učenja ičega, a kamoli ovoga što navodiš nažalost iskreno sumnjam. To te ili nauče roditelji ili ne naučiš nikad. :(
    Što se tiče kakija, dobro je da sam ga i sad stavila, znaš da sam ja uvijek krajnje nesihrona, obzirom na brzinu i učestalost objavljivanja postova.
    Ali sve više vjerujem u neku telepatiju, jer isti dan kad si ti ostavila komentar, ja sam kupila povoljno nekakvih konaca za pletenje (ne uzbuđuj se, ne bude to prije 2020. :D) i mislila na tebe i kako te moram neke stvari pitati, ako zapnem. :)

    OdgovoriIzbriši
  11. Odlićan tekst ... još bolje slike :)
    Solarij

    OdgovoriIzbriši
  12. Evo mi ga persimmon cuci u frizideru i ceka moje sveceno isprobavanje, prvo u zivotu. Gde si nasla ovaj recept... potpuno je neobican.

    Ranije sam citala ceo post ali nisam stigla da ga komentarisem, a sad sam zaboravila sta sam htela reci.

    Uglavnom nisam previse optimisticna ni za vasu ni za nasu stranu. Tu su uvek velike nacionalne teme da sakriju one sustinske probleme koje imaju oba drustva. Otuda previse frustracija i uvek ono neko je drugi kriv.

    Ajde, valjda ce biti bolje. Srecan Bozic i da prebrodimo nekako ovu krizu!

    OdgovoriIzbriši