:: U spomen Utorkom: Posljednja putovanja ::

Da, znam, danas je srijeda. Antidatirala sam post.

Život ne mogu.

Počela sam pisati još jučer, ali ..... ne ide mi. 

Jedino od onih "koje vam je najdraže" pitanja po leksikonima, u kvizovima i sl. testovima na koje sam uvijek znala odgovor i koje mi nije išlo na živce, bilo je "Koja ti je najdraža knjiga?"

Sto godina samoće. 

Jedna od rijetkih knjiga koju sam čitala više puta,  objavljenja je iste godine kad sam se rodila. 

Knjiga koju, kao i sve drugo što je napisao, mogu omirisati, okusiti, opipati, osjetiti kako se lijepi za kožu. 

I vijest da je G.G. Marquez otišao na svoje posljednje putovanje ispunila me tugom. 

No, što god bih vam ja sad napisala, ne bih to mogla sročiti kao Nebojša. 

A tko god, a da dosad nije čitao Marqueza, nakon što pročita njegov oproštaj s Gabom, ne poželi upoznati sve te likove, zaći u čudesni Marquezov svijet, nije zaslužio znati čitati. 

A onda nas je na Uskrs napustila naša sanjalica Arči. 

Mačak koji je umislio da može letjeti, glasa grlice u tijelu mačka, vječno sanjivog pogleda, u trku za nečim što je samo on vidio, kao da je izašao iz Marquezovih knjiga. 

I stogodišnje je samotno i prazno od kad je otišao.

Sretno dječaci. Nadam se da ste napravili vraški tulum po dolasku. Ne skupi se takvo društvo svaki dan.