:: Par Pametnih Ponedjeljkom: Street Food Festival Zagreb ::

Konačno sam proteklu subotu odlučila uzeti slobodno. 

Slobodna od svih kućanskih poslova, obaveznog, poslovnog i rekreativnog kuhanja, :D, odlučila sam moje i mamu izvesti u grad i to ni manje ni više nego na drugi zagrebački Street Food Festival. Oni koje me prate na Fejsu znaju da sam podijelila najavu i doista sam mu se veselila. Općenito volim takve manifestacije, a nekako se, osim ako ne idem po zadatku, događa da je uvijek nešto preče i da ih propustim.

No ovaj put nisam dopustila da me spriječi ni subotnje tužnjikavo i šmrkavo vrijeme, koje se grozilo kišom. Kako nam je Timna osvojila dvije ulaznice na nagradnoj igri, čak je i taj financijski dio za nas četvero bio podnošljiv, muž pristao bez protesta, a moja se mama baš veselila, iako joj nije bilo baš sasvim jasno kam' je vodim. 

Iako ne može dugo stajati ni hodati i služi se štapom, zaključila sam da autom mogu proći tik ispred Kule Lotrščak i iskrcati nju i Timnu, a ja i muž ćemo se parkirati i naći s njima. 

Festival je otvoren u 11 sati, mi smo došli oko 14h. Osim što ne volim vikendom iskakati iz kreveta pod uzbunom, kao radnim danom, volim na miru i na dugo popiti subotnju kavu; i muž je u subotu ujutro još radio, a osim toga nam je taj i takav izlazak trebao zamijeniti ručak. 

Parkirali smo u Kaptol centru, njih dvije su, istina, otišle i na WC, ali nakon što smo se od Kaptola spustili do Štrosa, zatekli smo ih još uvijek u redu za karte. Već to nije obećavalo dobro, ali barem su bile blizu cilja, pa smo im se prikrpali i ušli. 

I pokušali stati u prvi red, pa što god u njemu bilo, jer gužva je već bila tolika, da je bilo teško dokučiti što se na kojem štandu nalazi i želimo li uopće za to čekati. 

Kako je bilo izvjesno da će to stajanje potrajati, a očekivala sam svaki čas maminu izjavu da bi se morala negdje barem nasloniti, ako ne sjesti, izabrali smo obrnuti smjer kretanja, računajući da ćemo tako izbjeći gužvu prvog reda i probili se do zadnjeg štanda, gdje su nas dočekali fish and chips. 

Nakon dobrih petnaestak minuta čekanja, uključiv i čekanje da se ispeku, jer nije bilo gotovih, dobili smo svoj fish and chips, uspjeli smjestiti mamu na klupu da nas čeka i pojede, a mi stali u idući red. 

Međutim, to je bio račun bez krčmara. Od ulaska pa dobrih 45 minuta do sat vremena nakon ulaska, fish and chips su bili jedino što smo uspjeli pojesti. 

Na idućem štandu je trebala biti paella, no dok smo došli na red, nije je više bilo i trebalo je čekati novu. Nije se dalo razlučiti čekaju li ljudi ispred nas u sljedećom redu ili samo stoje, jer kao i mi ne znaju što bi sa sobom, ali pokušali smo vidjeti što nudi naredni štand. 

Nudio je grah kojeg jednako tako više nije bilo i trebalo je čekati novi. 

U red za idući štand sam se pokušala probiti s mamom preko reda, da barem ona dobije, a ostali ćemo se pristojno vratiti u naš red, međutim bio je to štand Italije, bolonjez sa šarafima, što je pak ona rekla da neće, jer to ima i doma. :(  

Pivac štand, sa suhomesnatim narescim, tri fete nečega, peciva više nije bilo. Uzela sam to i odnijela mami, da bar nešto gricka dok čeka. 

Muž se ozbiljno unervozio. Mama je rekla da joj postaje hladno i da je zebe rit. Ja sam pokušavala sve to koordinirati i zadržati muža koji je najavljivao da će otići, jer mu je sve postalo ponižavajuće. :(

Ozbiljno je prijetilo da se posvađamo, a slične razgovore su vodili i parovi oko nas. 

Vrijeme radnje nešto poslije 15h, festival je otvoren do 18h, mi smo došli oko 14h. Počinje nervozirati i Timna. 

Uspijevam se dočepati woka, koji se u tom trenutku sastoji od mrkve, kupusa i luka. Mesa nigdje. Nedefiniranog okusa, nedovoljno začinjeno, prilično bljutavo. Moji odbijaju jesti, sad su već svi nervozni i pomalo uvrijeđeni. 

Pritom je gužva strašna, svaki čas očekuješ da će netko prljave tanjure s kojih se cijedi obrisati o tebe, užasne količine hrane se bacaju i istresaju u vreće za smeće, a ponajviše pored vreća, sa strane, a nakon što sam se konačno uspjela dočepati i ostatka ostataka ponude i probati, biva mi, za neka jela, jasno i zašto. 

U tom času mi pristupa organizatorica i pita je li dobro, na što odgovaram da nije dobro, pritom se još uvijek pokušavam šaliti i kažem da sam food blogerica i da meni ništa nije dobro, ali da je najveći problem u tome da mi zapravo, osim fish and chipsa, ništa drugo nismo uspjeli probati.  

Uz njenu pomoć uspijevam probati samoze i prženi luk, 

te curry. Timni i meni su se svidjele, muž i mama su deklaratorno odustali od daljnje degustacije, a mama je počela moliti da krenemo, već se bližilo 16h, bilo joj je dosta te gozbe. :) 

Da baš sve ne ispadne totalni fijasko, ostavljam ih još jednom i sad već prilično nepristojno i gurajući se preko reda, s Timnom se probijam do janjećih kobasa, 

tortilla, 

pilećih krilaca i hot doga, ali i od hot doga ništa, jer je bilo hrenovki, ne i peciva, 

pa spremam to u vrećicu, očekujući da će svi prije ili poslije izjaviti da su gladni, a ja nakon ovoga doista nisam imala namjeru ići bilo kuhati, bilo negdje drugdje jesti i objavljujem pokret. 

Otišli smo kući pjevajući, s onim pivama što smo ih dobili na ulazu, a nismo uspjeli popiti i kad su se svi smirili, podijelili smo to, mukom osvojeno, s didom. :) 

Oduzmimo našu dob, djelomično ograničenu mobilnost, pa i opravdanu nestrpljivost, iako bi takve manifestacije morale moći biti dostupne i ljudima s posebnim potrebama, kao i majkama i parovima s djecom i kolicima, a na hranu se, obzirom da je riječ o hrani koja se brzo priprema, ne bi smjelo čekati više od 5-10 minuta, subotnji doživljaj bi i da sam osjetno mlađa, bio razočaravajući. 

Da smo mi svi bili mladi i prpošni, dva sata doslovnog čekanja u redovima, za uličnu hranu, je puno, puno previše. 

Prostor je bio apsolutno neprimjeren, štandovi zbijeni, takav nije mogao adekvatno odgovoriti koncentraciji ljudi koja se stvorila u subotu u doba ručka, činjenica koja pak nije smjela iznenaditi organizatore. Jednostavno je nedopustivo da se tri-četiri sata nakon otvorenja, dakle prvog dana festivala, dogodi manjak hrane i propust u ritmu pripreme. 

Nedovoljan broj adekvatnih kanti i punktova za bacanje hrane, što se isto tako nije smjelo, ni trebalo dogoditi, a događalo se s paellom, curryjem, coleslaw salatom. 

Paellu nisam uspjela probati, ali čak i uz prihvaćanje činjenice da je spremana u uvjetima koji su bitno drugačiji od restoranskih ili kućnih i da pri tome izostaje dovršavanje paelle u pećnici, pa ona više podsjeća na rižoto, nego na paellu, ovo je doslovno bio žuto-zeleni rižoto s dominantnom mrkvom i graškom. Nisam iz tanjura koje su neki sretnici držali u rukama, uspjela razabrati išta drugo, osim minijaturne dagnje u tragovima. Recimo da zbog karaktera paelle, koji ostavlja mašti na volji u pogledu slaganju sastojaka, mrkva u njoj može naći svoje mjesto, u onoj količini koju sam ja uočila, ubila je sam pojam paelle. 

Općenito su mrkva i kupus kao namirnice prevladavali, što je sasvim u redu, ako je solidno pripremljeno. Međutim, u woku, kojem je nedostajalo mesa i začina, a uslijed žurbe mahune ostale nedovoljno termički obrađene, pa se kad ih se zagrizlo osjetila hladnoća iznutra, jer se pretpostavljam unutrašnjost mahune nije do kraja otopila, mrkva i kupus su bili barem pristojno tanko narezani, dok je coleslaw salata po tom pitanju bila čista katastrofa, a k tome još i preslana.

Fish and chips su imali šanse biti jako dobri, da je bilo vremena ispržiti ih kako treba, Ovako su u žurbi izlazili bljedunjavi i gnjecavi, bez hrskave korice, a krumpiri u ploškama, sljepljeni od ulja, jer se nisu stigli ocijediti. Doduše, koliko ljudi , toliko ukusa, a kako moja mama voli  masno, njoj su bili dobri, a prolaznu su ocjenu dobili i kod nas, ali definitivno je izostao moment hrskavosti, na što to jelo već samim svojim nazivom i zvukom koji proizvodi dok to izgovaraš, asocira. 

Piletina u curryju je bila presušena, omjer začina loše pogođen, sve u svemu prilično nejestivo i koliko sam uočila, puno ljudi ga je bacilo.  

Samoze i prženi luk korektni do čak vrlo ukusni kad vas dopadne vrući komad. 

Tortille su isto tako imale potencijala, iako štand u trenutku kad smo konačno došli do njega nije ulijevao povjerenje i usprkos rukavicama koje su svi nosili, umalo da sam se pri pogledu na onaj svinjac okrenula i odustala. Nadjev ukusan i zadovoljavajuće ljut, salata svježa, ali sve zajedno suho, ničega što bi ih povezalo i držalo na kupu, tako da ih je bilo teško jesti. 

Pileća krilca solidno ispečena, mekana. U marinadi je za moj ukus mrvu previše prevladavalo slatko, nedostajala je protuteža, ljuto ili kiselo, da iznivelira okus, ali to je doista stvar ukusa. Možda radije krilca peći bez ikakvih dodataka, a imati mogućnost izbora dva ili više umaka i stavljati ih na kraju, ovisno o ukusu kupca. 

Grah i bolonjez nismo probali, prvog zato što ga nije bilo, a bolonjez pak nikad ne jedem vani, jer još nisam uspjela pojesti dobar bolonjez, a da ga nisam spremila sama ili jela kod mame. 

Janjeće kobase su zvijezda festivala. Jedino njih nije nedostajalo, a bile su više nego ukusne. 

Do prodajnih štandova s voćem, sirevima i maslinama, nisam uspjela doći, nisam uopće uspjela vidjeti što ima, a kamoli probati ili kupiti. :( Jesu li ti ljudi naslagani uz te štandove tamo nešto i kupovali i degustirali ili samo stajali, ne znam, no prići štandovima bila je nemoguća misija, a tolika mi sila nije bila, da bih se gurala. 

Nije bilo nikakvih slastica, a raspon slastica koje bi mogle ući u street food, je doista velik, od recimo fritula, pita, štrukli, s hrvatskim potpisom, pa sve do muffina i mora slastica drugih zemalja. 

Nažalost za nas je to u subotu bio prilično frustrirajući doživljaj. Organizatore je subotnja špica zatekla nespremne. 

Lagala bih kad bih rekla da nisu pokušali stvari popraviti kad je postalo jasno da situacija izmiče kontroli, ali u jednom je trenutku to bilo doista nemoguće i prekasno. 

Sudeći po nedjeljnjim komentarima, očito su uspjeli ponešto popraviti, pa je nedjelja prošla bolje, ali se svejedno dogodilo da su festival morali zatvoriti prije službenog kraja.  

Ne ulazim u računicu s kartama i Gradom, jer je prije svega ne razumijem, a i ne tiče me se kao posjetitelja, uvažavam da su se morali držati onoga za što su dobili dozvolu i iako sam u postu detaljno opisala naše doista loše iskustvo, ono je u svrhu toga da se, ako ga pročitaju, pokušaju staviti u kožu svojih posjetitelja i shvatiti koliko ih je bilo ozbiljno revoltiranih subotnjom situacijom. 

Ne bih voljela, a i ne vjerujem, da će odustati od ponovne organizacije festivala, ali se isto tako nadam, da će prvi idući, pa i svaki daljnji, u pogledu mnogo čega, biti bolji. 

Prostor bi za takvu manifestaciju i toliki broj ljudi morao biti osjetno veći, dovoljno da prostora oko štandova ostane za barem još jedan ili dva štanda. Ovako se nije vidjelo gdje je što, gdje red počinje i završava, što i da li uopće itko išta čeka ili samo stoji, a kako misliš da stojiš u redu, ne pokušavaš ga zaobići i gurati se naprijed. :( 

Valjali bi razmisliti i o tome da pristup bude moguć i osobama s posebnim potrebama, teže pokretnima, kao i kolicima, bilo invalidskim ili dječjim, jer ovdje to nije bilo moguće.

Znam da adekvatan prostor nije jednostavno i lako naći i da treba dobiti dozvole, ali zato ga ne organizira tko se sjeti, nego oni spremni prihvatiti takav izazov. 

Budući je riječ o street food festivalu, dopuštam da su bilo kakva sjedeća mjesta suvišna, ali improvizirani šankovi za odložiti tanjur s tekućim curryjem ili bilo kakvom drugom sl. hranom, bili bi doista dobrodošli. Jednako je nepraktično i rezati kobasicu u zraku, u tanjuru koji se savija, što je još jedna stvar na kojoj bi trebali poraditi. Tanjuri su bili neadekvatni za ono što se iz njih trebalo jesti, a osim toga je taj jedan tanjur trebao poslužiti za svih 12 jela. 

Postojali su koluti s ubrusima na štandovima, ali su nakon nekog vremena, uslijed činjenice da su ih ljudi prljavim rukama pridržavali dok su trgali s njih ubruse, svi bili flekavi, s ostacima hrane po njima, krajnje neprivlačni i odbojni za upotrebu, pa se zapravo događalo, ako ništa svoje nisi ponio, da si se vrlo brzo našao i bez salvete. Ona jedna koja se dobije na ulazu, potroši se već kod prvog jela, a dobar se dio ulične hrane, po definiciji, na ovaj ili onaj način jede ili barem pridržava rukama. .  

Prijedlog da se ne naplaćuje ulaz, nego da svatko odluči što želi jesti, pa da onda plaća na samom štandu, nije mi pretjerano simpatičan, jer uz ovu brzinu usluge, još i pometnja s plaćanjem i fiskalnim blagajnama na svakom štandu, bojim se da bi tek dovela do zagušenja. 

Međutim, prije svega i osnovno mi se čini poraditi na hrani. Nitko ne očekuje od uličnog festivala restoran s pet zvjezdica, niti da će mu sve biti ukusno, ali barem 60% jela bi to trebalo biti, a najmanje 30% bijesno dobrih. Jer ulična bi hrana trebala biti zavodljiva i zvati na još. 

Nadam se da se vidimo ponovo, uz daleko bolju organizaciju i osmišljeniji i ukusniji meni, jer osim što osobno volim takva događanja, Zagrebu takav festival treba i za njega postoji doista veliki interes. Mi smo kao posjetitelji svoj dio obavili. Bili, vidjeli, ocijenili.
Svaka primjedba ovdje i bilo gdje drugdje izrečena, u svrhu je poboljšanja i želje da i organizatorima i nama idući bude doista ulični festival okusa, mirisa i gušta.