:: Priče Petkom: Po (kalorijskoj) ljestvici gor i dol :) ::

U našoj se kući ne spominje riječ dijeta. Verbum non gratum.

Što ne znači da smo nesvjesni potrebe za istom. Umjesto nje koristimo sintagmu, svojevrsni eufemizam „morali bismo prestati“.

Što je zapravo i daleko bliže istini. Morali bismo prestati s nekim navikama i/ili količinama  u kojima te navike prakticiramo.

Čitav život se patim s prekomjernom težinom i igram s njom yo-yo, u kojem u pravilu prije ili poslije pobijedi ona. Ni genetika mi baš nije sklona, a babi Kati ne bih zamjerila da mi je umjesto sklonosti debljanju, ostavila u nasljeđe plave oči. :) Kad sam debela svi tvrde da sam pljunuti tata, kad smršavim kunu se da sam ista mama. :) 

Ono što nikada nisam radila, brojanje je kalorija i kalorijske vrijednosti namirnica i jela. Zaključila sam da si od takvog brojanja, mogu još samo  uz kile priskrbiti i solidan OKP. Kad jednom shvatiš, a ako si debljanju sklon shvatiš vrlo rano, što te deblja, a što ne, preostaje samo izbjegavanje određene hrane ili uzimanje iste u apotekarskim količinama ne bi li gaduru prekomjerne težine pobijedio ili barem sveo u prihvatljive okvire. 

A bilo je perioda kad sam u tom nadmudrivanju, opako vodila. 

I ima nečeg, upravo ovisničkog, u osjećaju kad ti poispadaju ključne kosti. :) 

Međutim, meni to ne uspijeva onako lako, kao što je to nekima dano. Moguće je, ali uz doista minimalne količine hrane, gotovo apotekarske, i uz višesatno dnevno bavljenje sobom u smislu vježbanja i svega pripadajućeg, čak do granice trapljenja. 

No, ako to nije nešto što vam je prirodno i radite to samo zato što morate, prije ili poslije i od toga se umorite i koliko god vam one ključne kosti i još niz bonusa pride, čine gušt, to postaje kontraproduktivno, a vi grintavi i opsjednuti time da zato što ste nešto pojeli, morate dva ili tri sata izvoditi bijesne gliste da to potrošite. Uz takav režim rijetko vam ili nikada ostaje vremena za bavljenje stvarima koje ne uključuju fizičku aktivnost u kojoj se plazi jezik do poda i znoj može žmikati. I nažalost, uz sav trud koji ulažete godinama da bi se s time srodili, to prirodno ne postane i negdje u sebi doživljavate to kao samonametnuti policijski režim. Jer zapravo ste konstantno željni one ugode koju određena hrana, pojedena u slobodnim količinama, ili barem malo više od mizernih količina, u vama izaziva. Kompenziranje takve ugode, ugodom koju pruža osjećaj da u dućanu možete ući u gotovo sve što poželite, da vas nigdje ništa ne žulja, da ste sami sebi lagani ili barem laganiji, ima svoj rok trajanja. Jer kila više ili manje, ne čini vas sretnijima ni pametnijima i ne mijenja bitno stvari u životu ili ih barem nikad nisu mijenjale kod mene. Niti jedna kardinalno važna stvar u mojem životu nije se dogodila u mršavim ili mršavijim vremenima, baš obrnuto. 

Jedino se u tim periodima nikad nisam bavila hobijima koji su iziskivali manje fizičke aktivnosti i kretanja, a i kuhanje sam svodila na nužno. 

Ali ako se pritom hranom i pripremom hrane pokušate i poluprofesionalno baviti, muke su upravo Tantalove. 

Dok sam kopala po tim starim "mršavijim" fotografijama, pripremajući se za post, zaključila sam da na niti jednoj od njih, čak i sa hranom u tanjuru, ne djelujem veselo. :) 

Za razliku od trenutka kad stavim svoj putni vintage šircl! :D

Ali listajući fotke i prisjećajući se povijesti svih svojih prekobrojnih kila i neutrošenih kalorija, primijetila sam još nešto. Da je do drastičnih promjena u kilaži kod mene dolazilo u intervalima od deset godina. Svakih deset godina bih više ili manje smršavila, održavala to par godina, a onda se od toga umorila i polako odustajala, do novog kruga. Da mi je za svaki kilogram koji sam u životu dobila ili izgubila, samo po kuna, pitala bih pošto Zagreb. :) 

A ako ste primijetili godine koje označavaju kad su fotografije snimljene, novi krug bi se upravo trebao odvrtiti. :)

Kako s godinama sve teže ide, očekujem prilične teškoće u ovom krugu. Kućanski poslovi troše kalorije, ali s godinama smo sve usporeniji i ja ih svodim na nužne i neodgodive, posustala sam u lickanju svake, da prostite, pizdarije u stanu, a teže stvari prepustila mužu i mlađoj :), za kojom i zbog koje više ne moram trčati, pa je i taj fitness otpao. 

A kad si što željom, što silom prilika natovarite još i dodatne poslove mimo redovnog posla, kojeg ste sretni da imate i da je plaćen, kad se jednom popnete na četvrti kat bez lifta, osim ako nije pitanje života i smrti, ne pada vam na pamet ponovo se spuštati! :) 

Doduše umorim se pripremajući post, umjesto bućica dižem i premještam daske i trčkaram preko pola stana s hranom do jedinog mjesta koje osigurava dnevno svjetlo, hopšem po lojtricama gor i dol, namještam i premještam i onda to sve pospremam i mrtva se umorna svalim u krevet. 

I intenzivno se bavim mišlju o tome kako "bi trebalo prestati" na neko vrijeme. Međutim, ne znam vam baš sa sigurnošću reći kako mislim izvesti ovaj krug prestajanja. Ono što sam nekad mogla, izostaviti potpuno ugljikohidrate, danas mi užasno teško pada. 

Pokušaji zamjene funkcioniraju donekle, ali sam primijetila da ih radije ne jedem, nego da jedem nešto što bi ih trebalo glumiti. 

Prisiljenu glumu ne volim ni u životu, a najmanje u tanjuru. Pa tako  mogu pojesti tikvice kao tikvice, ali mi, iako ih prožvačem, užasno idu na živce tikvice koje bi trebale glumiti špagete. Samo još Despot očajnije glumi. 

Ne znam koji je to feler u mojoj glavi, ali doslovno budem uvrijeđena, iako sam to sama sebi skuhala, kad jedem nešto što glumi da je, nešto drugo. 

Ali svejedno ne odustajem, čak sam molila i dobila na poklon sjemenke one posebne špageti tikve. :) 

Uglavnom, ništa ne obećavam ni vama ni sebi. 

Očekujem komentare, koje ću pročitati, saslušati i registrirati, ali iskreno sumnjam da ćete mi otkriti toplu vodu u pogledu onoga što bih i kako trebala. :) 

Pogotovo što iz iskustva znam da je neke stvari teško pojmiti onima koji su većinu života ipak mogli jesti sve, kako i koliko su htjeli, čak i bez pretjerane fizičke aktivnosti i da tako "siti" nama vječno "gladnima" ne vjeruju. ;)

A teoriju znam, prekidač koji  pokreće testiranje u praksi, u glavi je, ali ga je prilično teško aktivirati. 

Znam kojim putem namjeravam krenuti, uglavnom se svodi na reciklažu i primjenjivanje iskustava koja su dosad dala najviše rezultata, ali isto tako već sad pretpostavljam da će biti povremenih solidnih krivudanja i izlijetanja s trase. :)  

No što će se doista i kako, te hoće li se uopće uspjeti dalje zbivati, morat ćete pričekati i otkriti zajedno sa mnom! :) 

Ovaj je tekst dio Coca-Cola System akcije.