A prirodno je lijepa do boli. Pogled na nju doslovno oduzima dah.
Sve dok joj ne pogledaš u oči. Onda ne znaš kud bi skrenuo pogled. Od tuge i srama.
Rođena sam 22 godine poslije II svjetskog rata. I 24 godine živjela u zemlji koja je slavila, promovirala i živjela rad i udarništvo. U zemlji koja se doslovno digla iz pepela i krvi. U zemlji koja je imala hrabrosti odlučno odbiti, svrstati se u tabore. U zemlji koja je gradila sistem dostojan čovjeka. U zemlji koja je zagovarala i živjela slobodu, bratstvo i jednakost i kažnjavala kršenje svega deklariranog.
Sad već 23 godine živim u Lijepoj Svojoj.
Pokušavam u skladu s onim gornjim pasusom, nastaviti i ovdje niz. U zemlji koja ...... me već 23 godine hrani ratom, strahom, mržnjom, i netolerancijom i kojoj za to moram plaćati debele daće. U zemlji koja već 23 godine kopa po jamama, premeće i prebrojava kosti i mrtve, dok oni koji su je najviše zazivali i u nju se kunu, kopaju bunkere u koje skrivaju bogatstva stečena pljačkom, silovanjem i prisiljavanjem nje, takve lijepe, na prostituciju. U zemlji u kojoj djeca od rođenja slušaju koliko su dužna i kako će to jedva i ako, vratiti tek njihovi potomci. U zemlji u kojoj im roditelji i da dočekaju mirovinu, ne smiju u nju otići, a ako odu, ne smiju umrijeti, jer su jedini hranitelji barem tri generacije. U zemlji u kojoj su radnici ostali bez rada i udarnički preživljavaju ovrhe. U zemlji u kojoj se ubije cigana ili pedera za dobro jutro i laku noć. U zemlji u kojoj će pokrenuti ako treba i građanski rat da negdje slučajno ne bi visjele 2-3 ćirilične ploče. Jedva se nose i s latiničnim pismom i materinjim jezikom, ćirilica bi ih potpuno razvalila. Lakše im je čekićem udarat, šakama prijetit, zazivati ponovo nerede i mržnju. To zvuči isto i na latinici i na ćirilici. To svi razumiju. Provjereno. Već viđeno. Pardon, pročitano. U zemlji u kojoj si domaća i uvezena potrčkala za loptom, dozvoljavaju da nakon što su konačno pokrenuli lijena preplaćena dupeta i ostvarili nekakav uspjeh na koji bismo trebali biti ponosni, javno poseru i taj nazovi uspjeh i nas, veličajući najveće zlo i najveću sramotu Lijepe Naše. Konačno ste ugurali tu j..... loptu u gol. Zemlja je na koljenima.
I što bismo takvi sretni nego uzviknuli: ZA DOM. SPREMNI! U IME OBITELJI!
Ne mogu, ne znam napraviti neke druge usporedbe, jer odrasla sam u tom nakaradnom sistemu koji me kao čovjeka, kao ljudsku jedinku, potpuno pogrešno modelirao.
Prisjećam se. Ja sam jedna od zadnjih generacija koja još poznaje ili je sudjelovala na radnim akcijama. Sprdaju se od njih. Provodili bismo po mjesec dana među mladima iz čitave Jugoslavije i istina i zabavljali se, imali besplatne rock koncerte i razna druga gostovanja, ali ustajali smo mjesec dana, ljeti, ranom zorom i doista radili, a iza nas su ostajale novostvorene društvene vrijednosti. Između ostalog i one golim okom nevidljive, poput usađenih ideja društvenog dobra, poštenja, vrijednosti ljudskog rada, tolerancije, zajedništva. Moj suprug i danas kad se vozimo Branimirovom zna reći Timni, Vidiš ove borove? To sam ja sadio. Čak i na djetetu vidiš da je ponosno kad pogleda više od 20 godina stare borove i pomisli da je neke od njih sadio njen otac. Ne zato što je morao, nego zato što je želio.
Pa zamišljam ....... Što će današnji mladi, uzmimo baš gorljive navijače za dom spremne, jednog dana pričati svojoj djeci? Vidiš ove tribine? To sam ti ja tak' razvalio, bakljom zapalio, frcalo je na sve strane. Zašto tata? Bio sam SPREMAN. ZA DOM. U IME OBITELJI.
Zamišljam dalje ......
Joe je neku večer podigao ruku. I arlauknuo ZA DOM! I naša mu mladost SPREMNO odgovara. Ponove to tri,četiri puta. Većina od njih i U IME svoje OBITELJI.
Zamislimo da ih nakon toga netko dočeka na izlazu. I opet dignuta ruka na pozdrav. ZA DOM. Podižu i oni ruku. SPREMNI. I onda im se u tu ruku stavi lopata, čekić, šrafciger, pila, dlijeto, metla, kuhača, jer ima tamo i U IME OBITELJI, vrlo spremnih mladih dama i kažeš im da se od njih očekuje da SPREMNO, za DOM u kojem žive i za kojeg su podigli ruku i U IME OBITELJI koju štuju, odrade mjesec dana društveno korisnog rada bez naknade.
Iskreno, tu se sad malo smrznem, jer dano im je oruđe i alati u ruke, a oni ga znaju rabiti samo kao oružje, pa prestajem zamišljati, ali mislim da se tu negdje i njihova spremnost za napraviti išta, osim po tko zna koji put do srži ogaditi vlastiti dom, iscrpljuje, i da na spomen bilo kakvog konstruktivnog djelovanja u ime doma i obitelji, te iste alate vrlo spremno ispuštaju iz ruku.
Ne znam ni jesu li pohađali koju od danas vrlo popularnih duhovnih obnova, ali, za par dana će opet spremno i ne trepnuvši uzeti 47 milijuna kuna i iz mog doma i od moje obitelji i otići napraviti još jednu gadost zbog koje moj dom, Lijepa Naša, obara pogled, svaki put kad joj ljepotici pokušaš pogledati u oči.
A ja ću za koji mjesec napuniti 47 godina. Po tko zna koji put ponavljam da nisam vjernik, ali ponekad se doista tako osjećam. Kud ćeš ikome od nas, koji smo nespremni zaglavili u ovakvom domu, veće kušnje od ostati normalan od ovakvog življenja. I ustrajati na civilizacijskim vrijednostima. Jer Lijepa Moja mi je sjebala život, jedan jedini koji imam i nije mi dala šansu. Ali ne dižem ruke od nje. Jer u njoj bi trebala ostati živjeti naša djeca, tu je njihov dom i tu bi trebali stvarati sretne obitelji, bez obzira tko te obitelji čini.
I stoga PROTIV. Ovo je zadnja prilika. Point of no return.
Da smo dobili barem limune, napravili bismo limunadu. I gorku naranču i grejp, čovjek bi nekako progutao.
Ovo što imamo, potpuno je nejestivo, kontaminirano i opasno po sve nas.
Ali ja za vas ipak imam jestiv kolač. Od limuna. S preljevom od šumskog voća. Napravljen jednog kišnog vikenda ovog ljeta. Ako u škrinji imate spremljeno bobičasto voće, u njemu ćete moći uživati i zimi.
Sastojci:
- 220g maslaca
- 4 jaja
Priprema:
Biskvit
Za biskvit, pomiješajte sve suhe sastojke u jednu posudu (brašno, šećer, prašak za pecivo i sol). Bilo bi dobro kad biste sve stavili u multipraktik i pustili 30-tak sekundi na najjačoj brzini da usitni kristal šećer. čime ćete postići da vam se kasnije šećer lakše rastopi.
Pokušavam u skladu s onim gornjim pasusom, nastaviti i ovdje niz. U zemlji koja ...... me već 23 godine hrani ratom, strahom, mržnjom, i netolerancijom i kojoj za to moram plaćati debele daće. U zemlji koja već 23 godine kopa po jamama, premeće i prebrojava kosti i mrtve, dok oni koji su je najviše zazivali i u nju se kunu, kopaju bunkere u koje skrivaju bogatstva stečena pljačkom, silovanjem i prisiljavanjem nje, takve lijepe, na prostituciju. U zemlji u kojoj djeca od rođenja slušaju koliko su dužna i kako će to jedva i ako, vratiti tek njihovi potomci. U zemlji u kojoj im roditelji i da dočekaju mirovinu, ne smiju u nju otići, a ako odu, ne smiju umrijeti, jer su jedini hranitelji barem tri generacije. U zemlji u kojoj su radnici ostali bez rada i udarnički preživljavaju ovrhe. U zemlji u kojoj se ubije cigana ili pedera za dobro jutro i laku noć. U zemlji u kojoj će pokrenuti ako treba i građanski rat da negdje slučajno ne bi visjele 2-3 ćirilične ploče. Jedva se nose i s latiničnim pismom i materinjim jezikom, ćirilica bi ih potpuno razvalila. Lakše im je čekićem udarat, šakama prijetit, zazivati ponovo nerede i mržnju. To zvuči isto i na latinici i na ćirilici. To svi razumiju. Provjereno. Već viđeno. Pardon, pročitano. U zemlji u kojoj si domaća i uvezena potrčkala za loptom, dozvoljavaju da nakon što su konačno pokrenuli lijena preplaćena dupeta i ostvarili nekakav uspjeh na koji bismo trebali biti ponosni, javno poseru i taj nazovi uspjeh i nas, veličajući najveće zlo i najveću sramotu Lijepe Naše. Konačno ste ugurali tu j..... loptu u gol. Zemlja je na koljenima.
I što bismo takvi sretni nego uzviknuli: ZA DOM. SPREMNI! U IME OBITELJI!
Prisjećam se. Ja sam jedna od zadnjih generacija koja još poznaje ili je sudjelovala na radnim akcijama. Sprdaju se od njih. Provodili bismo po mjesec dana među mladima iz čitave Jugoslavije i istina i zabavljali se, imali besplatne rock koncerte i razna druga gostovanja, ali ustajali smo mjesec dana, ljeti, ranom zorom i doista radili, a iza nas su ostajale novostvorene društvene vrijednosti. Između ostalog i one golim okom nevidljive, poput usađenih ideja društvenog dobra, poštenja, vrijednosti ljudskog rada, tolerancije, zajedništva. Moj suprug i danas kad se vozimo Branimirovom zna reći Timni, Vidiš ove borove? To sam ja sadio. Čak i na djetetu vidiš da je ponosno kad pogleda više od 20 godina stare borove i pomisli da je neke od njih sadio njen otac. Ne zato što je morao, nego zato što je želio.
Pa zamišljam ....... Što će današnji mladi, uzmimo baš gorljive navijače za dom spremne, jednog dana pričati svojoj djeci? Vidiš ove tribine? To sam ti ja tak' razvalio, bakljom zapalio, frcalo je na sve strane. Zašto tata? Bio sam SPREMAN. ZA DOM. U IME OBITELJI.
Zamišljam dalje ......
Joe je neku večer podigao ruku. I arlauknuo ZA DOM! I naša mu mladost SPREMNO odgovara. Ponove to tri,četiri puta. Većina od njih i U IME svoje OBITELJI.
Zamislimo da ih nakon toga netko dočeka na izlazu. I opet dignuta ruka na pozdrav. ZA DOM. Podižu i oni ruku. SPREMNI. I onda im se u tu ruku stavi lopata, čekić, šrafciger, pila, dlijeto, metla, kuhača, jer ima tamo i U IME OBITELJI, vrlo spremnih mladih dama i kažeš im da se od njih očekuje da SPREMNO, za DOM u kojem žive i za kojeg su podigli ruku i U IME OBITELJI koju štuju, odrade mjesec dana društveno korisnog rada bez naknade.
Iskreno, tu se sad malo smrznem, jer dano im je oruđe i alati u ruke, a oni ga znaju rabiti samo kao oružje, pa prestajem zamišljati, ali mislim da se tu negdje i njihova spremnost za napraviti išta, osim po tko zna koji put do srži ogaditi vlastiti dom, iscrpljuje, i da na spomen bilo kakvog konstruktivnog djelovanja u ime doma i obitelji, te iste alate vrlo spremno ispuštaju iz ruku.
A ja ću za koji mjesec napuniti 47 godina. Po tko zna koji put ponavljam da nisam vjernik, ali ponekad se doista tako osjećam. Kud ćeš ikome od nas, koji smo nespremni zaglavili u ovakvom domu, veće kušnje od ostati normalan od ovakvog življenja. I ustrajati na civilizacijskim vrijednostima. Jer Lijepa Moja mi je sjebala život, jedan jedini koji imam i nije mi dala šansu. Ali ne dižem ruke od nje. Jer u njoj bi trebala ostati živjeti naša djeca, tu je njihov dom i tu bi trebali stvarati sretne obitelji, bez obzira tko te obitelji čini.
I stoga PROTIV. Ovo je zadnja prilika. Point of no return.
Ovo što imamo, potpuno je nejestivo, kontaminirano i opasno po sve nas.
Ali ja za vas ipak imam jestiv kolač. Od limuna. S preljevom od šumskog voća. Napravljen jednog kišnog vikenda ovog ljeta. Ako u škrinji imate spremljeno bobičasto voće, u njemu ćete moći uživati i zimi.
Sastojci:
Biskvit
- 125g glatkog brašna
- 170g šećera
- 1/2 jušne žlice praška za pecivo
- malo soli
- 100 ml limunovog soka
- naribana korica limuna
- 3 žlice ulja
- 4 jaja
- 1 žlica ekstrakta vanilije
Preljev:
- mješanog bobičastog voća (kupina, malina, ribizla, jagoda) otprilike 500-600 g
trebali biste dobiti 300ml voćnog soka
- 500g šećera u prahu- 220g maslaca
- 4 jaja
Biskvit
Za biskvit, pomiješajte sve suhe sastojke u jednu posudu (brašno, šećer, prašak za pecivo i sol). Bilo bi dobro kad biste sve stavili u multipraktik i pustili 30-tak sekundi na najjačoj brzini da usitni kristal šećer. čime ćete postići da vam se kasnije šećer lakše rastopi.
U drugoj zdjeli pomiješajte limunov sok, žumanjke, ulje i ekstrakt vanilije. Bjelanjke istucite u čvrsti snijeg.
Tekućim sastojcima dodajte suhe sastojke, žlicu po žlicu i miješajte na najnižoj brzini dok se sve ne spoji u glatku smjesu, a zatim ručno umiješajte istučene bjelanjke.
Pecite oko 50 minuta na 160-180° C. Pečeno izvadite iz kalupa, okrenite naopako i nakon što se kratko prohladilo, prekriveno prijanjajućom folijom ohladite do kraja u hladnjaku.
Za to vrijeme napravite preljev:
Voće staviti grijati na umjerenoj temepraturi dok ispusti sok. Procijedite ga kroz sito da odstanite sve koštice. U staklenu posudu pripremljenu za kuhanje na pari stavite dobiven voćni sok, maslac i šećer (voda vam u posudi ne smije zakuhati niti dodirivati staklenu posudu) i miješajte neprestano dok se šećer i maslac ne otope. U drugoj posudi lagano istucite jaja i ulijte ih u smjesu kroz plastično cjedilo. Miješajte i dalje pazeći da vam voda ne zavrije, pa da ne dobijete kajganu, jedno 20-tak minuta da se namaz zgusne.
Pričekajte da se i on ohladi pa ga dodatno rashladite u hladnjaku, a prije serviranja prelijte preko kolača, a možete ga i dodavati po želji.
Eh, suosjecam 100% (a zivim jako daleko od svega toga)....Sve nase republike (bivse Jugoslavije) su na tako divnom mjestu,u srcu Evrope...Na zalost 'zatucanost' masa i lose rukovodjenje nasim novim drzavama , ne dozvoljava bas neku entuzijasticnu nadu u bolju buducnost!
OdgovoriIzbrišiKolac izgleda divno sa svojim crvenim preljevom.
,,,morala sam se nadovezati, jer ono 'zatucanost masa' ne zvuci lijepo....zelila sam reci da vecina jos uvijek naj veci dio edukacije dobiva od doma, sto se odrazava nacionalizmom i uskim shvatanjima. Mislim da svi trebamo neku odgojnu 'revoluciju'...i promjenu rukovodecih ljudi.
OdgovoriIzbrišiVidim da je ovaj slucaj uzdrmao javnost u Hrvatskoj. Iz komsiluka gledajuci, ne bih se mesala u posla koja se dogadjaju u tudjoj kuci, vise iz postovanja no iz bilo kog drugog razloga. Samo mogu reci da je tvoj tekst ljudski, pametan i da podrzavam takvo misljenje. Iz ovoga se vidi mnogo toga, i stanje u drustvu, i pogled na pojam rodoljublja ili ljubavi prema otadzbini, i poznavanje nacionalne istorije, i tolerancija, i pojam navijanja i bodrenja koji je otisao u p.m., rane koje su kao izvidane a jos krvare i krvarice sve dok se ne prihvati istina i odgovornost, kao i mnogo toga jos. Bilo kakva ostrascenost u zivotu ne vodi nikuda, sto vise raste to u nama to manje znamo i sve manje smo svoji... Utehe nema i u ovom slucaju utehu ne treba traziti, treba stati i iskljuciti se sa tog puta na prvom iskljucenju. Ne mogu reci da u tvojim recima neprepoznajem i stanje u svojoj zemlji. O, da, sve su nase zemljice deca one, velike, uvele, ubijene, raskomadane zemlje, ciji duh i dalje zivi. Ne, kao nostalgija, vec kao prirodna sprega medju slicnim jezicima, kulturama, isprepletanim istorijama, cinjenicama, ljubavima...
OdgovoriIzbrišiKolač je prekrasan!, a tekst - iskreno istinito i sve potpisujem. Svaki puta kada odem u Trst (zbog faksa), imam sve veći grč kad se vraćam, sve manje mi se da vraćati, kada pređem granicu, kao da "lakše se diše". Iskreno, slušajući samo deprimirajuće i loše vijesti koje ne možeš izbjeći pa makar ne gledao tv, jer svi SAMO o tome pričaju, i obzirom na trenutnu situaciju općenito u Hr i,nisam sigurna da li želim jednog dana odgajati svoju djecu ovdje, u ovakvom primitivnom društvu. Možda zvuči ovo grozno, i pustimo na stranu i financijsko stanje i nepornalaženje posla, ali mene najviše smeta ovaj mentalitet, i opće stanje depresije, okružena samo negativnom, bježim glavom bez obzira negdje gdje ću biti okružena pozitivnim ljudima. Jer temeljno pravo svakog čovjeka je da živi u obilju, blagostanju, u smislu da si može priuštiti lijepe stvari u životu koje na kraju krajeva sam zaradi/zasluži.
OdgovoriIzbrišisvaka čast. drago mi je da nisam sama koja se tako osjeća. samo, ja ne želim imati djecu u ovoj državi. hvala, probat ću tortu. :)
OdgovoriIzbrišiZNaš što mene više boli? Tu djecu kojoj po godinama i ja mogu biti majka, odgajali su moji vršnjaci! Dakle isti oni koji su imali manje-više jednako iskustvo življenja do samostalne Hrvatske .... i onda su pd te djece stvorili zaglupljenu masu koja priziva demone povijesti i po naprednosti stavova reklo bi se da su ih odgajali talibani. Čitam izjave maloljetnica u Dalmaciji koje smatraju da je šamar iz ljubomore dokaz koliko ju voli?! Čitam komentare o nedavnom silovanju u Zadru i ne vjerujem onom što čitam, prekapam po moru komentara u potrazi za jednim suvislim i logičnim i mučnina me lovi kada jednoj ženi i majci jedino pada na pamet da "šta je tražila u to doba vani" kao da je to pozivnica za grupno silovanje ili spolni odnos bez pristanka. Zgrožena sam da je na području emancipacije u zadnjih 20 i nešto godina točak povijesti krenuo unatrag ... razočarana sam onim što se dešava u Hrvatskoj, ali otkako sam promijenila boravište suzdržavam se komentara jer najmanje želim nekoga iritirati gastarbajskim frazama o tome kako je kod nas u novajorku ili ne zaš ti kako je u dojčlandu. Razočarana sam i Italijom, koja se urušava iznutra, jednako korumpiranom političkom kastom ... ali me svejedno nekako više boli situacija doma, jer za mene je Hrvatska oduvijek doma i kada krene krški pejzaš iznad Trsta je već osjećam miris bure i znam da idem doma.
OdgovoriIzbrišiJa sam protiv, ne samo zatp što ne vidim smisla definiranju braka u ustavu, već i zato što želim dati mogućnost legaliziranja istospolnih zajednica i zato što želim reći da sam protiv talibanskog mentaliteta prisile kojom su se sakupljali potpisi za referendum i zato što nitko nije sakupljao potpise za sve one tvornice i firme upropaštene privatizacijom i zato .,..
Rodjena '67. Živim sa „donje“ strane Save. Zapamtila Jugoslaviju, doživjela na svojoj koži stvaranje ovih novih državica. Život dijelim na „prošli“ i „sadašnji“, kao da živim neki novi život, a ne jedan jedini koji mi je dat. Upratila sam ovaj slučaj, pratim i reakcije jer je nemoguće da ih čovjek ne pročita, ne čuje. Ovamo je aktuelna afera oko javne podrške istupu dotične fudbalske „zvijezde“ i navijačima pjevačice Mie Martine, inače državne činovnice, evrovizijske učesnice. To me je ponukalo i da se zapitam koja je razlika izmedju toga kad se tako nešto javno kaže ili kada ista ta masa pojedinaca sve to u sebi misli? Generalno znam da smo duboko zaglibili i da je pitanje kako, kad i ko ce se iz ovoga izvuci. Fizički me boli ovo što svakodnevno živimo i preživljavamo. Hvala ti na dobrim tekstovima, receptima, slikama.
OdgovoriIzbrišiSlažem se i - protiv ! Kolač - ZA ! :) Odmah ga bilježim i ide na isprobavanje, domaći limuni mi mirišu već cijeli tjedan u stanu i naći će se i u ovome kolaču, i sa ovim preljevom. Predobro mi izgleda !!
OdgovoriIzbrišiApsplutno protiv. Potpisujem cijeli tvoj post. Kolač bilježim za isprobavanje.
OdgovoriIzbrišiKolač je divan, sigurno ću ga praviti. Što se tiče teksta, osećam potpuno isto. Letos sam, posle više od 20 godina, prvi put putovala kroz Hrvatsku. Zaista, prelepa zemlja, sređena. Šteta što se dešavaju takve stvari. I kod vas i kod nas,
OdgovoriIzbrišiVeliki pozdrav