:: Pita od trešanja ili Postojna - Predjamski grad, priče s putovanja ::

Ovaj post je trebao doći kasnije. Nakon još barem tri posta vezana na putovanja. Ali ......

kako se pričom naslanja uz trešnje, a one su tema po izboru Petre-Thursdayscooking, ovomjesečne domaćice igrice "Ajme, koliko nas je.... ",  malo sam ga požurila. 

Uglavnom, prošloljetne skitanja s kojima sam vas nedavno započela upoznavati, u svom se nastavku, u jednom trenutku za Timnu i mene, nastavljaju prema Soči, a za moju mamu prema Postojni, na 50 godišnjicu mature. 

Teško mi je tu brojku i napisati. :)

Nekako mi se čini malo vjerojatno da ću je i ja uspjeti doživjeti, iako sasvim svejedno koja je godišnjica, jer mi se dosad nismo, kao razred i generacija niti jednom sastali, a bliži se i nama 30 godišnjica.  

Mamu smo predale u Ajdovščini u ruke školskih kolega, bračnog para, koji je zajedno još od tih srednjoškolskih dana, a nas dvije smo krenule put Soče. 

Ali danas vam ipak neću pričati o Soči, ona ostaje za jedan drugi post, danas vas  vodim u okolicu Postojne uz fotografije snimljene 6 godina ranije, kad smo mamu vozili na 45 godišnjicu mature. :)
Ponovni je pregled fotografija ustvrdio još jednu gorku istinu, osim da sam bila mlađa, da sam pred tih 6 godina bila i osjetnih xx kilograma lakša :)
A ovaj je blog sasvim sigurno kumovao toj promjeni. :)

No, dobro, ostavimo sad to i vratimo se Postojni, koja je nesumnjivo najpoznatija po Postojnskoj jami, kao najvećoj prirodnoj znamenitosti Slovenije i nju svakako posjetite ako još niste. 

Međutim, mene je još kao dijete, možda čak i više od Postojnske jame ili barem jednako tako, fascinirao Predjamski grad. 

Dvorac star preko 700 godina, u blizini sela Predjama, iako nešto manje atraktivnih interijera od razvikanijih dvoraca, zbog smještaja i dojma kao da je srastao sa stijenom, drže jednim od najljepših evropskih dvoraca, a imam osjećaj da vrlo malo posjetitelja Postojne svrati i do njega. 
Danas je možda situacija drugačija, ali sjećam se da, kad bih kao dijete spomenula Postojnu, ljudi su običavali komentirati da su posjetili jamu, ali malo tko je čuo, znao ili bio i u Predjamskom gradu.

Jedna od legendi vezanih uz dvorac donekle je slična legendi o hrvatskim Đurđevačkim Picokima, a kako sam ja kao dijete, prije čula ovu prvu, o Predjamskom gradu, Picoki su mi uvijek djelovali poput kopije. :)

Đurđevac su opsjedali Turci, a stanovnici grada su ih gađali posljednjim pečenim picekima koje su imali, iz čega su Turci zaključili da daljnja opsada nema svrhe, ako Đurđevčani i nakon dugotrajne opsade još uvijek imaju toliko hrane da i njih, Turke, njome gađaju.

U legendi o Predjamskom gradu u sličnom se kontekstu, spominju trešnje.

Najslavniji stanovnik dvorca, za kojeg je i vezana većina priča i legendi, Erazmo je Predjamski. Uopće su legende i priče o Erazmu kontradiktorne. Jedne ga spominju kao lijepog, plemenitog viteza,

druge ga vide kao ružnog i zlog, 

razbojnika i pljačkaša.

Što god od toga doista bila istina, ostala je priča da se Erazmo u jednom trenutku pobunio protiv cara, što je cara natjeralo da pošalje vojsku koja je opsjedala dvorac u kojem se Erazmo utvrdio, ali im poraziti ga nije polazilo za rukom gotovo dvije godine. 
Ono što ih je izluđivalo, jer upravo izgladnjivanjem su Erazma namjeravali natjerati na predaju, a nisu mogli dokučiti, bilo je, kako Erazmo dolazi do hrane i pića. 
Gradu se naime, obzirom da je uzidan u 123 metra visoku stijenu, može prići samo s jedne strane.

Legenda dalje tvrdi, a mi smo prije 6 godina i provjerili, u kanjonu rječice Lokve, koja kao ponornica izvire iz stijene ispod samog grada, nalazi se ulaz u pećinu, jamu, koja se penje sve do površine iznad grada i na taj način je, uz pomoć tog skrivenog puta, spojenog i sa samim dvorcem, Erazmo imao stalan dotok namirnica i odolijevao opsadi.

A pritom neprijateljima vadio mast, bacajući im koštice prvih proljetnih vipavskih trešanja, koje su mu kao i većina namirnica stizale iz Vipavske doline i po kojima je dolina i poznata.

Na kraju je ipak, zahvaljujući izdaji svog sluge, poražen, na ne baš reprezentativnom mjestu, jer smrt ga je navodno dohvatila na stranišču ili zahodu.

Kako bilo, mi smo se odlučili spustiti u jamu i njome se popeli od ulaza koji se nalazi nešto iznad rječice, do izlaza predviđenog za posjetitelje, negdje, koliko se sjećam, još u visini grada, ali prije samog vrha stijene.

U jami se ne smije fotografirati, pogotovo ne korisiti bljeskalicu a i posjete nisu dozvoljene za vrijeme zimskog sna netopira ili šišmiša.
Pri kupnji karte, svatko dobije malu, baterijsku svjetiljku, dovoljno da u mraku, nakon što se oči priviknu, ipak nešto vidite. Dodatno svjetlo bi štetilo i spiljskim sigama, i svom drugom životu jame, kojem je tama prirodno okruženje, ali prije svega šišmišima koji u njoj obitavaju.
Uz pratnju vodiča, stazom omeđenom kamenčićima, a kasnije i prilično strmim stepenicama (postoje i rukohvati), penjete se od ispod dvorca do razine grada. Dakle gotovo 100-tinjak metara. Sama spilja izlazi na površinu na stijeni negdje iznad grada.

Generalni doživljaj je kao da vas je netko spustio u scenografiju Gospodara prstenova i svaki čas očekujete da se od nekud začuje: Precious, my precious! :)

Stoga, ako vam se ukaže prilika posjetiti Postojnu, Postojnsku jamu svakako ne smijete propustiti, ali nemojte niti Predjamski grad.
Provjerite termine događaja, jer se u određeno doba godine održavaju i uprizorenja Viteških turnira, a kažu  da običava svratiti i Erazmo sa svojom odabranicom :)

Mi ćemo do tada u trešnje. 

Ne znam je li i Erazmo od trešanja, koštice kojih je bacao svojim neprijateljima radio ikakve pite i štrudle ili su mu služile isključivo za izluđivanje i zbunjivanje tih istih neprijatelja, ali mi ćemo pite ipak napraviti. 

Pitice poput onih koje sam vam pokazala u postu o vrganjima, a koje sam tada napravila po ovom istom receptu, ali sa šumskim jagodama. 

I za koje će vam trebati:

Sastojci:

(6 pita promjera 10-12 cm)

Tijesto:

- 450g brašna

- 300g maslaca

- 150g šećera u prahu

- 1 jaje

- malo soli

- po želji korica limuna

Nadjev:

- 1 - 1,2 kg odkoštenih trešanja

- 120g šećera + 2 vanili šećera

- sok pola limuna

-  manja žlica (20g) gustina (škrobnog brašna) 

- 1 žumanjak i malo mlijeka za premazivanje

Priprema:

Od navedenih sastojaka zamijesite prhko tijesto i ostavite ga najmanje pola sata u hladnjaku. Zatim polovicu tijesta razvaljajte na debljinu 3-4 mm i iz njega izvadite krugove kojima pokrijte dno i stijenke kalupa, nabockajte vilicom, pa vratite 10-15 minuta u hladnjak. 

Za to vrijeme ugrijte pećnicu, pa ohlađene podloge pecite 5-7 min. u pećnici zagrijanoj na 200°  C.

Od druge polovice tijesta malim kalupićom u oblika srca ili bilo kojim drugim po željim, povadite veći broj komadića. 

Trešnje odkoštite, pa polovicu netom prije negoli ćete nadjev stavljati na polupečeno tijesto, pomiješajte sa šećerom, sokom limuna i gustinom.

Izvadite kalupe sa polupečenom podlogom, rasporedite po njima nadjev od trešanja i vratite u pećnicu na idućih 10-tak minuta. 

Nakon toga ih izvadite, ostavite vrlo kratko da se prohlade, drugu polovicu odkoštenih trešanja koju niste pomiješali sa šećerom, prerežite na polukugle, pa rasporedite po nadjevu i zatim počnite po rubovima slagati srca jedno do drugog. Za drugi red dodajte još jedan sloj polukugli odkoštenih trešanja tako da vam se srca imaju po čemu "penjati" i na što primati. Ostavite otvor u sredini, kako bi suvišna tekućina iz trešanja, dijelom isparila. 

Kad ste zadovoljni složenim, premažite žumanjkom razmućenim s malo mlijeka i pecite 15-20 minuta na 200° C. 

Iako malo zahtjevniji postupak, različiti nadjevi čine da istovremeno imate opuštene, mekane trešnje, koje su ispustile sok i sa šećerom i tijestom stvorile bogati, slatki, gotovo kremasti sloj, dok one trešnje koje ste stavili  samo odkoštene kao polukugle, ostaju relativno tvrde i zadržavaju okus svježeg voća.