Predmnevam, da su to bili bolj vzporedni začetki hkratnega govorjenja hrvaščine in slovenščine, toda pravijo da sem, če je kakšna reč bila izgovorjena v hrvaščini, jaz popravljala z slovenskimi imeni.
Potem koje nona umrla, nihče ni več z menoj govoril v slovenščini, torej sem je tudi sama nehala uporabljati.
In je pozabila. Pozabila tako, da ne morem več govoriti. Razumem slovensko, toda ne govorim. To sem dolgo časa zamerila svoji mami, čeprav je to bila, poleg mojega očeta z hercegovskimi koreninami ki pozna le hrvaško "štokavštino", precej zahtevna naloga.
Kljub temu sem menila, da je morala nadaljevati.
In je naš zadnji poletni obisk Križa še enkrat odprlo isto vprašanje: zakaj jaz ne govorim svoj materni jezik?
Pa ne materni jezik kot jezik moje mame, pač pa kot jezik, s katerim se otrok prvič srečuje. Ker je v večini primerov prvi jezik tisti, ki ga govori mati, se imenuje materni jezik. Očitno je to, v mojem primeru bila slovenščina, kar je z smrtjo moje none prekinjeno.
Da svoje bralce in sebe samo ne mučim z svojo slovenščino, ker tudi sama sem rabila pomoč s strani za to besedilo, preostali del posta bom nadaljevala v hrvaščini. Menim da se slovenski bralci veliko lažje znajdejo z hrvaščino kot obratno. :)
Moj nono, Željko Košuta, rođen je u Križu, Italija.
Moja nona, Filomena Čermelj, u Kamnju, Slovenija.
Posljednja rođena u Križu, u kući, koja je do 20-tih godina prošlog stoljeća pripadala obitelji, moja je pokojna teta Vladimira - Mirka.
A onda je sve propalo. Iz kojih točno razloga, nisam uspjela do kraja saznati, ali dio po dio rasprodana je i izgubljena gotovo sva imovina. Verzije su razne, od prevara do dugova koje je trebalo podmiriti, ali jedna od priča kaže i meni je osobno, bez obzira na autentičnost, ta najdraža, da je moj prapranono umjesto da sve prepiše svom sinu, ostavio sve snahi, pranoni Ani, a ona iz samo njoj poznatih razloga sve rasprodala ili ostavštinom tako baratala, da je sve izgubljeno. U svakom slučaju, nakon što je majstorski ispit za mesara u Trstu položio, nono više nije imao mesnicu koju bi preuzeo. Iz Trsta se, osim sa svjedodžbom majstora mesara, vratio i s Filomenom, Mencom, koja je u Trst došla iz Kamnja, kraj Ajdovščine, u Sloveniji, raditi kao domaćica i kuharica kod nekog tršćanskog gazde.
I ona će puno puno godina kasnije, kratke, četiri posljednje godine svog života, biti moja nona i naučiti me to malo zaboravljenog materinjeg jezika.
Pranona Ana sa stricem Vlatkom ostaje u Zagrebu. Teta Zora se udavala tri puta, između ostalog negdje u Split, nije imala djece i 1947. godine umrla je u Zagrebu od raka. Teta Danica upoznaje ljubljanskog studenta medicine u Zagrebu, Grapara, udaje se za njega i seli u Ljubljanu, gdje 1958. umire. Teti Milici se nakon rata gubi svaki trag.
Moj nono se, budući ga je I svjetski rat dohvatio taman toliko da je prošao obuku, uključiv i rad s eksplozivima, odlučuje za rad u rudnicima i tako nekako njihova priča dugogodišnjeg seljakanja počinje.
Moj nono se, budući ga je I svjetski rat dohvatio taman toliko da je prošao obuku, uključiv i rad s eksplozivima, odlučuje za rad u rudnicima i tako nekako njihova priča dugogodišnjeg seljakanja počinje.
Radio je kao rudar-miner po tadašnjim rudnicima, od Francuske do Kosova, a nona Filomena i moja teta Mirka išle su s njim.
U Francuskoj je nona jedno vrijeme držala i kuhinju i kuhala rudarima koji nisu imali obitelji.
Nakon Francuske, slijede rudnici jugoistočne i centralne Srbije, Makedonije, Kosova, Bosne. Mirku ostavljaju u Zagrebu na školovanju, gdje se još uvijek nalaze pranona Ana i brat Vlatko.
1936. godine u Skopju, rodila se moja mama. U tim godinama, sa odraslom kćerkom, ratom pred vratima i pauzom u rađanju od 16 godina, ne vjerujem da joj se nona baš pretjerano radovala. Rođena je kao blizanac, brat je na porodu umro, a nju otac nije htio danima pogledati.Tek kad je nona već sasvim izbezumljena njegovim ignoriranjem djeteta, konačno upitala što je, dobila je odgovor da ne želi gledati tu nesreću.
Nono je sestru (časnu, medicinsku) u bolnici, upitao je li mu žena rodila i dobio odgovor da jest. Na pitanje što je rodila, sestra je rekla i muško i žensko. Je li usput došlo i do gubljenja u prijevodu, obzirom na makedonski jezik, ne znam, ali sasvim sigurno mu nitko nije, jer čak je i nona to zatajila, jasno rekao, da je rođeno dvoje djece i da muško dijete nije preživjelo.
Kako je kući stiglo samo jedno, on je iz toga izvukao zaključak o nesreći. Nakon rješenog problema spola, dijete je trebalo i krstiti, upisati u barem nekakve knjige. Kad su konačno pronašli katoličku crkvu u Skopju, mamu je krstio biskup koji se taj čas tamo našao, ali ta činjenica nije ničim pridonijela njezinoj pobožnosti u daljnjem životu. To je doista kod moje mame zakržljalo i potpuno izostalo od malena. Trebala se zvati Olga, ali biskup nije dozvolio svjetovno ime i tako je mama dobila ime po svojoj noni Ani. Da, po onoj istoj koja je označena krivcem za raskućivanje.
Kako ja nonota nisam poznavala, nona je umrla kad sam imala 4 godine, moja mama i ujak su oboje bili vrlo mali u to doba, a kasnije propustili još za njihovih života pitati detalje one, koji su ih eventualno mogli znati, ostaje i meni nepoznanica gdje sve i kojih godina su točno živjeli, ali mama spominje Fojnicu, Kičevo, Podujevo, Miokovce, Kosovo Polje.
I utapanje u blatu.
Nona je tvrdila da je nemoguće da se toga sjeća, jer je bila doista vrlo mala, ali je očito šok od utapanja bio toliki da su negdje u podsvijesti ostale pohranjene slike i sjećanje koje je ona desetljeća kasnije noni prepričala i dobila potvrdu da se doista dogodilo da je upala u živo blato iz kojeg su je jedva izvukli i da se to dogodilo na Kosovu Polju.
Pred sam rat, krajem 1939. god., na Sv. Luciju, u Čačku se rađa i moj ujak. U to su vrijeme navodno živjeli u Miokovcima, a mama se sjeća babinja, kokošje juhe i proje, koje su žene iz sela donosile, dolazeći noni nakon poroda.
Niti godinu i pol kasnije, rat i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije, zatiče ih u Podujevu. Nono je netom prije toga izašao iz niške bolnice, nakon preležane upale pluća.
Kako su bili talijanski državljani, ostanak više nije bio moguć, a talijansko državljanstvo ga je činilo i talijanskim vojnim obveznikom.
Odlučuju se vratiti i kojekakvim prijevoznim sredstvima, ali u vremenu rasula i vojske i države, neposredno nakon kapitulacije, ponajviše pješke, kreću prema Hrvatskoj i Zagrebu, k Mirki.
Dok su pokušavaju dokopati Zagreba, biva proglašena NDH. Kod Mirke u Zagrebu, koja je već bila aktivna kao skojevka, nisu mogli ostati, pa kreću prema Rijeci.
Tu nono nekako uspijeva nagovoriti talijanske vlasti da mu dozvole da obitelj doprati kući, u Trst - Križ, a da će se on sam, nakon toga, javiti vojnim vlastima.
Na željezničkoj stanici u Trstu, za par preostalih lira, kupuje mojoj mami kozle, koje je netko prodavao, a ona se kad ga je ugledala, nije dala od njega odvojiti.
Kozle je izraslo u kozu Mici, Mici je imala mlade, a kozje mlijeko ih je spašavalo kroz rat.
U Križ se nekako u isto vrijeme kad i oni vraća i pranona Ana i stric Vlatko, koji se u međuvremenu u Zagrebu oženio, sa ženom Marijom i kćerkom, tetom Nadom, kod koje smo u Križu bili i prilikom ove posjete i Milenom.
Kad više nije mogao izbjegavati mobilizaciju, nono se odlučuje za odlazak u partizane i prema podacima koje znam, pridružuje se Primorsko-goranskom odredu. Mama kaže da misli da je to učinio posluživši se njome kao paravanom, jer poveo ju je sa sobom na Trsat, on se više nije vratio, a nju je povjerio njoj nepoznatom čovjeku, koji ju je vratio u Križ.
Ona, s druge strane, nije izbjegla talijansku školu. Više se nije zvala Ana Košuta, bila je Anita Coshutta i morala pohađati školu na talijanskom jeziku.
Jezik kojim je dotad govorila je vrlo vjerojatno bio mješavina slovenskih dijalekata oca i majke ( kriškog i kamenjskog) uz pretpostavljam, veliki udio usput pokupljenog, obzirom na mjesta življenja, sve, samo ne književnog, srpskog.
Djeca jesu spužve i lako usvajaju jezike, ali polazak u školu, na potpuno nepoznatom jeziku, teško da je bio jednostavan.
Tome svakako nije pridonio ni odnos talijanskih fašističkih vlasti, pa tako ni učitelja, prema slavenskom življu.
Kad je trebala nacrtati talijansku tricolori zastavu, a nije imala bojice, zamolila je talijansku djevojčicu do sebe da joj posudi. Pritom očito nije shvatila da to moraju biti točno određene tri boje, odnosno dvije, ako izuzmemo bijelu i kad joj je djevojčica odbila posuditi zadane boje, jer trebaju njoj, ponudivši joj tri druge, ona ih je prihvatila i obojala zastavu.
Zastava je svakako bila tricolori, ali ......
Za "nagradu" je sa pločicom oko vrata na kojoj je pisalo brutta schiava provedena kroz sve razrede škole, kao opomena svima koji bi se usudili na bilo koji način, vrijeđati i nepoštivati išta talijansko.
Bez obzira na sve to, do završetka rata, talijanski je govorila dovoljno dobro da ju je nona slala rješavati sve službene stvari koje su se trebale obaviti na talijanskom jeziku.
Kapitulacija Italije dovodi Nijemce, a u jednoj raciji Njemaca i Čerkeza, koju su iznenada napravili u selu, a dogodilo se da se u tom trenutku u selu našao i moj nono, došavši kratko kući, sa svim muškarcima koji su se u tom času u selu zatekli, a prelazili su dječačku dob, uključivo i strica Vlatka, biva ulovljen, ne mogu čak upotrijebiti niti izraz uhapšen.
Nona i mama nisu u tom trenutku bile kod kuće, ujak niti 5 godina star, pratio je kolonu sve do Nabrežine, gdje su ih ukrcali u vagone. Za mog nonota odredište je bilo Buchenwald.
Partizani ili logor, nona je uglavnom s dvoje male djece ostala sama.
Preživljavali su, osim zahvaljujući kozama, slabašnom zaradom od mlijeka, koje je nona skupljala po selu i okolici i nosila gospođama u Trst i od njezinog nadničarenja po Furlaniji.
Skupljanje i dostavljanje mlijeka je između ostalog koristila i za prenošenje poruka partizanima i natrag.
1944. godina je obilježena neprestanim bombardiranjem saveznika.
Konačno ratna sreća počinje okretati leđa i Njemačkoj, a prije konačnog sloma, Hitler mobilizira sve i svakoga, uključiv i mušku djecu. Ne ostaje dovoljno ljudi za obrađivati polja i raditi na imanjima, pa u tu svrhu koriste logoraše, što je nonotu omogućilo da živ dočeka kraj rata i krajem 1945. se vrati kući.
Nažalost, ne zadugo.
Niti tu ne znam sve okolnosti događaja. Oko Trsta se još zapravo vode borbe, u kojima sudjeluju i ostaci pobijeđenih vojski svih profila, s ciljem da Trst ne pripadne Jugoslaviji, partizani su se nakon što su ga oslobodili povukli, esuli se masovno naseljavaju nakon povlačenja iz Jugoslavije, fašističke ideje nisu sasvim zamrle. Uglavnom, mama o tome nerado priča, a i sjećanja djevojčice od nepunih deset godina se većim djelom svode na činjenicu da je na Uskrs 1946. godine začula buku pred vratima, otvorila ih i ugledala zaklanog oca.
Nakon toga i proglašenja Slobodnog teritorija Trsta 1947. godine, nona u ljeto 1948. godine odlučuje napustiti Italiju. Turističkom vizom ulaze u Jugoslaviju, a ona se onda u svoje i u ime djece, odriče talijanskog državljanstva i uzima jugoslavensko.
Nona ostaje kod tete Mirke, koja je nakon povratka iz partizana, u kojima se i udala, sad već imala i kćer, a moja mama i ujak ostatak djetinjstva i mladosti, sve do mature, žive u đačkim domovima u Postojni i Pivki. Nakon mature u Zagreb dolazi živjeti i teta Nada i u Križ se trajno vraća tek nakon mirovine.
Mamin je slovenski, takav kakvog je govorila, u novoj školi i u novom razredu, osim relativno dobronamjernih zadirkivanja školskih kolega, izazvao i reakciju razrednice, koja joj je, ako do polugodišta ne usvoji književni slovenski jezik, zaprijetila ponavljanjem razreda. Pa ga je usvojila.
Nakon mature, konačno dolazi u Zagreb i upisuje pravo. Prvi ispit i primjedba. Kolegice, to je sve bilo u redu, ali ako se u Hrvatskoj imate namjeru baviti pravom, morati ćete što prije naučiti hrvatski.
Sva njezina učenja i usvajanja jezika, ako zanemarimo ruski i njemački u školi, su uvijek bila vezana uz stresne i prisilne situacije, bez obzira na činjenicu da ima uho za jezike.
Do trenutka kad je dobila mene, nekih 12-13 godina kasnije, slovenski je još govorila samo s nonom, a u godinama nakon nonine smrti vrlo rijetko, u pravilu kad su htjele reći nešto što nisu željele da ja razumijem, sa tetom Mirkom. To sam pak ja neoprezno prekinula, davši im u jednom trenutku do znanja, da ih ja sve te godine kad pričaju slovenski i misle da ja ne znam o čemu pričaju, sasvim lijepo i potpuno razumijem, usprkos dijalektu kojim se služe.
Nedavno sam, tražeći sasvim neki drugi pojam, na nekom stranom forumu naletjela na post Amerikanca koji je tražio savjet što da radi, a da postigne da njegova djevojka, Hrvatica, s njim više priča hrvatski, koji se on u međuvremenu silno trudio i uspio prilično dobro savladati. Sve njegove pokušaje da međusobno razgovaraju hrvatski, ona prešutno izbjegava, iako engleski govori više nego korektno i bez naglaska, pa razlog ne može biti njezino učenje engleskog.
On je opet na to ne želi siliti i time ugroziti izuzetno dobar odnos koji imaju, ali bi jako volio s njom na hrvatskom doista i razgovarati, a ne razmijenjivati samo rijetke, sporadične opaske i rečenice.
Na to se javilo više ljudi s odgovorom, ali kod svih koji su bili u vezama i odnosima gdje su partneri govorili različitim jezicima, pojavljivao se isti odgovor i razlog.
Svojevrsna mentalna zapreka da sa partnerom govore bilo kojim drugim jezikom od onog na kojem su se upoznali, a naročito kad im taj jezik nije materinji. Bez obzira što drugi partner u međuvremenu savlada bolje ili lošije jezik onog drugog, mozak u trenutku kad je veza počela, pamti jezik na kojem se to dogodilo i na izvjestan ga način pečati i kodira kao jezik te veze i odnosa i osoba kad razmišlja o onom drugom ili o tom odnosu uopće, razmišlja na jeziku na kojem su se upoznali.
I meni je takvo objašnjenje imalo logike.
Moja je mama mog oca upoznala na hrvatskom jeziku, jezik njihovog odnosa je hrvatski, nakon nonine smrti nitko oko nas nije više govorio slovenski u obimu da bismo ga mi kao djeca usvojili, a kako smo proizvod odnosa u kojem se komuniciralo na hrvatskom, njoj je to vjerojatno bilo prirodnije, nego forsirati s nama slovenski.
Kako ja nonota nisam poznavala, nona je umrla kad sam imala 4 godine, moja mama i ujak su oboje bili vrlo mali u to doba, a kasnije propustili još za njihovih života pitati detalje one, koji su ih eventualno mogli znati, ostaje i meni nepoznanica gdje sve i kojih godina su točno živjeli, ali mama spominje Fojnicu, Kičevo, Podujevo, Miokovce, Kosovo Polje.
I utapanje u blatu.
Nona je tvrdila da je nemoguće da se toga sjeća, jer je bila doista vrlo mala, ali je očito šok od utapanja bio toliki da su negdje u podsvijesti ostale pohranjene slike i sjećanje koje je ona desetljeća kasnije noni prepričala i dobila potvrdu da se doista dogodilo da je upala u živo blato iz kojeg su je jedva izvukli i da se to dogodilo na Kosovu Polju.
Pred sam rat, krajem 1939. god., na Sv. Luciju, u Čačku se rađa i moj ujak. U to su vrijeme navodno živjeli u Miokovcima, a mama se sjeća babinja, kokošje juhe i proje, koje su žene iz sela donosile, dolazeći noni nakon poroda.
Niti godinu i pol kasnije, rat i kapitulacija Kraljevine Jugoslavije, zatiče ih u Podujevu. Nono je netom prije toga izašao iz niške bolnice, nakon preležane upale pluća.
Kako su bili talijanski državljani, ostanak više nije bio moguć, a talijansko državljanstvo ga je činilo i talijanskim vojnim obveznikom.
Odlučuju se vratiti i kojekakvim prijevoznim sredstvima, ali u vremenu rasula i vojske i države, neposredno nakon kapitulacije, ponajviše pješke, kreću prema Hrvatskoj i Zagrebu, k Mirki.
Dok su pokušavaju dokopati Zagreba, biva proglašena NDH. Kod Mirke u Zagrebu, koja je već bila aktivna kao skojevka, nisu mogli ostati, pa kreću prema Rijeci.
Tu nono nekako uspijeva nagovoriti talijanske vlasti da mu dozvole da obitelj doprati kući, u Trst - Križ, a da će se on sam, nakon toga, javiti vojnim vlastima.
Na željezničkoj stanici u Trstu, za par preostalih lira, kupuje mojoj mami kozle, koje je netko prodavao, a ona se kad ga je ugledala, nije dala od njega odvojiti.
Kozle je izraslo u kozu Mici, Mici je imala mlade, a kozje mlijeko ih je spašavalo kroz rat.
U Križ se nekako u isto vrijeme kad i oni vraća i pranona Ana i stric Vlatko, koji se u međuvremenu u Zagrebu oženio, sa ženom Marijom i kćerkom, tetom Nadom, kod koje smo u Križu bili i prilikom ove posjete i Milenom.
Ona, s druge strane, nije izbjegla talijansku školu. Više se nije zvala Ana Košuta, bila je Anita Coshutta i morala pohađati školu na talijanskom jeziku.
Djeca jesu spužve i lako usvajaju jezike, ali polazak u školu, na potpuno nepoznatom jeziku, teško da je bio jednostavan.
Tome svakako nije pridonio ni odnos talijanskih fašističkih vlasti, pa tako ni učitelja, prema slavenskom življu.
Kad je trebala nacrtati talijansku tricolori zastavu, a nije imala bojice, zamolila je talijansku djevojčicu do sebe da joj posudi. Pritom očito nije shvatila da to moraju biti točno određene tri boje, odnosno dvije, ako izuzmemo bijelu i kad joj je djevojčica odbila posuditi zadane boje, jer trebaju njoj, ponudivši joj tri druge, ona ih je prihvatila i obojala zastavu.
Zastava je svakako bila tricolori, ali ......
Za "nagradu" je sa pločicom oko vrata na kojoj je pisalo brutta schiava provedena kroz sve razrede škole, kao opomena svima koji bi se usudili na bilo koji način, vrijeđati i nepoštivati išta talijansko.
Bez obzira na sve to, do završetka rata, talijanski je govorila dovoljno dobro da ju je nona slala rješavati sve službene stvari koje su se trebale obaviti na talijanskom jeziku.
Kapitulacija Italije dovodi Nijemce, a u jednoj raciji Njemaca i Čerkeza, koju su iznenada napravili u selu, a dogodilo se da se u tom trenutku u selu našao i moj nono, došavši kratko kući, sa svim muškarcima koji su se u tom času u selu zatekli, a prelazili su dječačku dob, uključivo i strica Vlatka, biva ulovljen, ne mogu čak upotrijebiti niti izraz uhapšen.
Nona i mama nisu u tom trenutku bile kod kuće, ujak niti 5 godina star, pratio je kolonu sve do Nabrežine, gdje su ih ukrcali u vagone. Za mog nonota odredište je bilo Buchenwald.
Preživljavali su, osim zahvaljujući kozama, slabašnom zaradom od mlijeka, koje je nona skupljala po selu i okolici i nosila gospođama u Trst i od njezinog nadničarenja po Furlaniji.
Skupljanje i dostavljanje mlijeka je između ostalog koristila i za prenošenje poruka partizanima i natrag.
1944. godina je obilježena neprestanim bombardiranjem saveznika.
Konačno ratna sreća počinje okretati leđa i Njemačkoj, a prije konačnog sloma, Hitler mobilizira sve i svakoga, uključiv i mušku djecu. Ne ostaje dovoljno ljudi za obrađivati polja i raditi na imanjima, pa u tu svrhu koriste logoraše, što je nonotu omogućilo da živ dočeka kraj rata i krajem 1945. se vrati kući.
Nažalost, ne zadugo.
Niti tu ne znam sve okolnosti događaja. Oko Trsta se još zapravo vode borbe, u kojima sudjeluju i ostaci pobijeđenih vojski svih profila, s ciljem da Trst ne pripadne Jugoslaviji, partizani su se nakon što su ga oslobodili povukli, esuli se masovno naseljavaju nakon povlačenja iz Jugoslavije, fašističke ideje nisu sasvim zamrle. Uglavnom, mama o tome nerado priča, a i sjećanja djevojčice od nepunih deset godina se većim djelom svode na činjenicu da je na Uskrs 1946. godine začula buku pred vratima, otvorila ih i ugledala zaklanog oca.
Nakon toga i proglašenja Slobodnog teritorija Trsta 1947. godine, nona u ljeto 1948. godine odlučuje napustiti Italiju. Turističkom vizom ulaze u Jugoslaviju, a ona se onda u svoje i u ime djece, odriče talijanskog državljanstva i uzima jugoslavensko.
Nona ostaje kod tete Mirke, koja je nakon povratka iz partizana, u kojima se i udala, sad već imala i kćer, a moja mama i ujak ostatak djetinjstva i mladosti, sve do mature, žive u đačkim domovima u Postojni i Pivki. Nakon mature u Zagreb dolazi živjeti i teta Nada i u Križ se trajno vraća tek nakon mirovine.
Mamin je slovenski, takav kakvog je govorila, u novoj školi i u novom razredu, osim relativno dobronamjernih zadirkivanja školskih kolega, izazvao i reakciju razrednice, koja joj je, ako do polugodišta ne usvoji književni slovenski jezik, zaprijetila ponavljanjem razreda. Pa ga je usvojila.
Nakon mature, konačno dolazi u Zagreb i upisuje pravo. Prvi ispit i primjedba. Kolegice, to je sve bilo u redu, ali ako se u Hrvatskoj imate namjeru baviti pravom, morati ćete što prije naučiti hrvatski.
Sva njezina učenja i usvajanja jezika, ako zanemarimo ruski i njemački u školi, su uvijek bila vezana uz stresne i prisilne situacije, bez obzira na činjenicu da ima uho za jezike.
Do trenutka kad je dobila mene, nekih 12-13 godina kasnije, slovenski je još govorila samo s nonom, a u godinama nakon nonine smrti vrlo rijetko, u pravilu kad su htjele reći nešto što nisu željele da ja razumijem, sa tetom Mirkom. To sam pak ja neoprezno prekinula, davši im u jednom trenutku do znanja, da ih ja sve te godine kad pričaju slovenski i misle da ja ne znam o čemu pričaju, sasvim lijepo i potpuno razumijem, usprkos dijalektu kojim se služe.
Nedavno sam, tražeći sasvim neki drugi pojam, na nekom stranom forumu naletjela na post Amerikanca koji je tražio savjet što da radi, a da postigne da njegova djevojka, Hrvatica, s njim više priča hrvatski, koji se on u međuvremenu silno trudio i uspio prilično dobro savladati. Sve njegove pokušaje da međusobno razgovaraju hrvatski, ona prešutno izbjegava, iako engleski govori više nego korektno i bez naglaska, pa razlog ne može biti njezino učenje engleskog.
On je opet na to ne želi siliti i time ugroziti izuzetno dobar odnos koji imaju, ali bi jako volio s njom na hrvatskom doista i razgovarati, a ne razmijenjivati samo rijetke, sporadične opaske i rečenice.
Na to se javilo više ljudi s odgovorom, ali kod svih koji su bili u vezama i odnosima gdje su partneri govorili različitim jezicima, pojavljivao se isti odgovor i razlog.
Svojevrsna mentalna zapreka da sa partnerom govore bilo kojim drugim jezikom od onog na kojem su se upoznali, a naročito kad im taj jezik nije materinji. Bez obzira što drugi partner u međuvremenu savlada bolje ili lošije jezik onog drugog, mozak u trenutku kad je veza počela, pamti jezik na kojem se to dogodilo i na izvjestan ga način pečati i kodira kao jezik te veze i odnosa i osoba kad razmišlja o onom drugom ili o tom odnosu uopće, razmišlja na jeziku na kojem su se upoznali.
I meni je takvo objašnjenje imalo logike.
Moja je mama mog oca upoznala na hrvatskom jeziku, jezik njihovog odnosa je hrvatski, nakon nonine smrti nitko oko nas nije više govorio slovenski u obimu da bismo ga mi kao djeca usvojili, a kako smo proizvod odnosa u kojem se komuniciralo na hrvatskom, njoj je to vjerojatno bilo prirodnije, nego forsirati s nama slovenski.
Jednom mi je čak, jer sam joj ja to često znala spočitnuti, rekla, željela sam da imate osjećaj da negdje pripadate. I mjestom i jezikom. Ja sam se toliko selila, mijenjala zemlje i jezike, da to nisam željela vama.
I tako sam ja zaboravila materinji jezik, a moja Timna, nažalost, budući sa slovenskim rijetko dolazi u doticaj, više ga ne razumije, nego obrnuto.
A po prvi put sve tri zajedno, bile smo konačno u Križu. Prilika i Timni i meni da još jednom čujemo neke podatke iz povijesti obitelji i spojimo ih sa živim slikama.
Ali prije toga ću vas ponuditi kremšnitama i objasniti kakve uopće imaju veze s ovim postom. U Italiji se koristi naziv millefoglie, tisuću listova, pa i to djelomično čini poveznicu sa tisuću listova mojih priča iz života kao i gotovo tisuću redaka ovog posta koje ste morale pročitati da konačno do recepta i dođete.
I samo još malo se strpite. :)
Umjesto toga odlučile smo otići na more, na kupanje, na Sesljan/Sistianu.
Ja znam da sam razmažena po pitanju mora. Zadnjih nekoliko godina je to bila Komiža i otok Vis, a i tamo nismo lijeni pješačiti do udaljene plaže da se ne gužvamo.
Ovdje smo za kupanje odabrale neradni dan, kad je plaža vjerojatno bila dodatno napučena, pogotovo obzirom na temperature koje su taj tjedan bile nepodnošljivo visoke, ali kako godinama nisam bila na plaži gdje su ljudi poslagani kao sardine, u prvi sam mah bila gotovo izbezumljena.
Ovdje smo za kupanje odabrale neradni dan, kad je plaža vjerojatno bila dodatno napučena, pogotovo obzirom na temperature koje su taj tjedan bile nepodnošljivo visoke, ali kako godinama nisam bila na plaži gdje su ljudi poslagani kao sardine, u prvi sam mah bila gotovo izbezumljena.
Mutno more, (ne prljavo, da me krivo ne shvatite, ali ja sam navikla vidjeti dno :), a ovdje je sve mutnjikavo), nije popravilo dojam. Uglavnom, kupanje je bilo ponajviše zbog Timne, ja sam se namočila i dohvatila knjigu, ogledavajući se, kako bih napravila koju fotografiju.
Kako se posljednjih godina plažama proširila paranoja od pedofila i voajera, isukavanje aparata na plaži mi je postala vrlo neugodna radnja.
Kad sam to konačno ipak učinila u pokušaju da uhvatim grad Devin/Duine u pozadini, u veći mi je dio kadra uletio nečiji tur i odustala sam od daljnjih pokušaja.
Po prelasku granice, koje danas više nema, između Slovenije i Italije, obavezno ulazimo u Basovizzu, prvo mjesto nakon granice, iz vrlo slatkog razloga. Odmah s desne strane, nasuprot seoske crkve, nalazi se slastičarnica kojoj se sada, da me ubiješ ne mogu sjetiti imena, ali jedina je na toj strani ceste odmah pored trgovine i u kojoj redovno kupujem slasticu koju prodaju pod imenom "crema carsica". Na licu mjesta pojedemo po jedan dok 4 nosimo "za van". Vrijedi svakog centa, a mislim da košta 1,60 euro komad. Sljedeći put pokušat ću ih zamoliti recept, jer krema u ovoj slastici nije obična slastičarska krema, ima još nešto u njoj, a ne uspijevam odgonetnuti o čemu se radi.
Slika ispod posta je sugerirala talijanski oblik kremšnita - millefoglie, a meni se to tako zapeklo u mozak, da sam morala otići do Bazovica i probati ih, u nadi da ću doista pronaći kremšnite koje će se i meni svidjeti i možda čak i otkriti tajni sastojak.
Bar Gelateria se doista nalazi preko puta crkve i spomenika u Bazovici, u ulici Ige Grudena, slovenskog pjesnika, pravnika i prevoditelja, koji mi je daleki rod jer su njegova mama Justina Košuta i moja prapranona Ana bile sestre. Što je izgledalo kao znak i bio dodatni motiv da otkrijem tajni sastojak kremšnita koje rastu u ulici koja nosi njegovo ime. :)
I mislim da jesam. Otkrila sastojak. Ali ......... Ja nemam ni najmanje ideje kako do njega doći.
Jer po skromnom mišljenju mog istančanog nosa i nepca, riječ je o aromi ili likeru Erbe Luigie.
Nije riječ o limunskoj travi, ni limun metvici, niti limun timijanu.
Miriše bolje od svakog citrusa, vrlo profinjena, specifična citrusna aroma u koju sam se zaljubila. Ne znam joj hrvatski naziv, niti znam kako bih do nje došla, a i ne vjerujem da biljka može opstati na kontinentu. Ja bih se zadovoljila i sa dovoljnim brojem svježih listova da napravim liker, međutim iako sam ih pokušala nekoliko ponijeti sa sobom, do Zagreba su se osušili i izgubili veći dio arome.
Stoga ovaj recept, kao zamjenu, spominje liker od naranče i limuna, iako sam ja duboko uvjerena da je za specifičan tek koji imaju kremšnite iz Bazovica ili crema carsica, kako vam drago, zadužena upravo Erba Luigia.
Osnovni recept, kojeg sam ponešto modificirala, ali po kojem sam ih radila, dobila sam od Dade Zečić, novinarke koja je prošlo ljeto, netom nakon mog povratka iz Italije i Slovenije, napisala u Vjesniku članak o hrvatskim gastro blogovima.
Nekako se sve samo od sebe povezivalo i vodilo ka kremšnitama.
A za njih će vam trebati:
Sastojci:
( dimenzije 23 x 23 cm )
- 1000g lisnatog tijesta ( ako ga još nismo naučili sami raditi KLIK )
- 8 jaja
- 80g glatkog brašna
- 80 g gustina
- 350 g šećera
- 2 vanili šećera
- malo soli
- sok jednog limuna i jedne naranče
- 1200 ml mlijeka
- 100 ml likera Erbe Luigie ( u nedostatku, može poslužiti liker naranče ili limuna )
- šećer u prahu
Priprema:
Lisnato tijesto podijelite na četiri jednaka dijela, razvaljajte svaki na dimenzije kalupa približno 25x25 cm, nabockajte vilicom i na obrnutoj strani velikog lima pećnice pecite 15-20 minuta na 200°C. Na posljednjoj kori označite nožem dimenzije budućih šnita i lagano, ali ne do kraja, zarežite, kako biste ih kasnije lakše rezali.
Dok se kore hlade, istucite bjelanjke sa malo soli u čvrsti snijeg. 200g šećera prelijte sokom naranče i limuna i zakuhajte, pa kuhajte miješajući da se pretvori u sirup, koji zatim u tankom mlazu ulijevajte u smjesu bjelanjaka, dok ih istovremeno mikserom na najvećoj brzini i dalje miješate. Ako imate multipraktik ili postolje s mikserom koje se samo vrti, postupak će biti jednostavniji.
Žutanjke istucite sa preostalim šećerom i vanili šećerom. Dodajte brašno i gustin, a zatim postepeno i mlijeko i dobro izmiješajte, da ne ostanu grudice. Stavite na vatru i kuhajte i dalje neprestano miješajući. Kad se smjesa dovoljno zgusne, poput pudinga, još kratko vrijeme kuhajte dok se na površini počnu pojavljivati balončići. Maknite s vatre, dodajte bjelanjke sa sirupom, pa vratite na laganu vatru i vrlo oprezno miješajući, da ne ubijete bjelanjke, spajajte ih s kremom od jaja. Kad se smjesa ujednačila, ugasite vatru i dodajte liker, pa i njega oprezno umiješajte, a smjesu zatim podijelite na tri jednaka dijela.
Slažite naizmjence kore i kremu, da dobijete tri sloja kreme. Dobro rashladite u hladnjaku. Prije serviranja obilato posipajte šećerom u prahu i po oznakama narežite na šnite.
Ali nisam od kremšnita.
Kad sam počela pisati ovaj blog i otkrivati druge, jedan od blogova koji mi je bio više nego ugodno otkriće bio je blog Crtice iz Italije, koji plete Roman Tales. Osim što na blogu možete uživati u doista vrhunskom ručnom radu i pletenju, uz obilje savjeta kako, s Roman Tales je divno putovati, jer vodi vas na prekrasna mjesta.
Taj dan kad sam otkrila blog, čitavo sam prijepodne putovala zadubljena u njene putopise. Između ostalog odvela me i u Trst k Pepiju i iako sam prilikom naše posjete Križu, željela i ja svratiti do njega, vanjskih gotovo 40° C nikako nisu išli u prilog Trstu, pa tako ni Pepiju i kuhanoj svinjetini i kupusu, koliko god sam ja mahnita i lakoma i na jedno i na drugo. :)
Ali, pri povratku s plaže, kažem ja teti Nadi da moramo u Bazovicu.
"Bazovicu? Zašto?"
"Po kremšnite."
"Kremšnite? Pa ima kremšnita i u ......"
"Ne, ne, teta Nada, to moraju biti kremšnite iz Bazovice."
"?????!!"
Da se razumijemo. Ja ne volim kremšnite, ne jedem kremšnite i ne radim kremšnite. Posebno ne razumijem pomamu za samoborskim kremšnitama, neka se nitko pritom ne nađe uvrijeđen, ali one imaju tek po slatkoj kajgani, a k tome ih kao dodatak užasu, služe tople.
A odlomak u postu Roman Tales je glasio
Slika ispod posta je sugerirala talijanski oblik kremšnita - millefoglie, a meni se to tako zapeklo u mozak, da sam morala otići do Bazovica i probati ih, u nadi da ću doista pronaći kremšnite koje će se i meni svidjeti i možda čak i otkriti tajni sastojak.
I mislim da jesam. Otkrila sastojak. Ali ......... Ja nemam ni najmanje ideje kako do njega doći.
Jer po skromnom mišljenju mog istančanog nosa i nepca, riječ je o aromi ili likeru Erbe Luigie.
Miriše bolje od svakog citrusa, vrlo profinjena, specifična citrusna aroma u koju sam se zaljubila. Ne znam joj hrvatski naziv, niti znam kako bih do nje došla, a i ne vjerujem da biljka može opstati na kontinentu. Ja bih se zadovoljila i sa dovoljnim brojem svježih listova da napravim liker, međutim iako sam ih pokušala nekoliko ponijeti sa sobom, do Zagreba su se osušili i izgubili veći dio arome.
Stoga ovaj recept, kao zamjenu, spominje liker od naranče i limuna, iako sam ja duboko uvjerena da je za specifičan tek koji imaju kremšnite iz Bazovica ili crema carsica, kako vam drago, zadužena upravo Erba Luigia.
Osnovni recept, kojeg sam ponešto modificirala, ali po kojem sam ih radila, dobila sam od Dade Zečić, novinarke koja je prošlo ljeto, netom nakon mog povratka iz Italije i Slovenije, napisala u Vjesniku članak o hrvatskim gastro blogovima.
Nekako se sve samo od sebe povezivalo i vodilo ka kremšnitama.
Sastojci:
( dimenzije 23 x 23 cm )
- 1000g lisnatog tijesta ( ako ga još nismo naučili sami raditi KLIK )
- 8 jaja
- 80g glatkog brašna
- 80 g gustina
- 350 g šećera
- 2 vanili šećera
- malo soli
- sok jednog limuna i jedne naranče
- 1200 ml mlijeka
- 100 ml likera Erbe Luigie ( u nedostatku, može poslužiti liker naranče ili limuna )
- šećer u prahu
Lisnato tijesto podijelite na četiri jednaka dijela, razvaljajte svaki na dimenzije kalupa približno 25x25 cm, nabockajte vilicom i na obrnutoj strani velikog lima pećnice pecite 15-20 minuta na 200°C. Na posljednjoj kori označite nožem dimenzije budućih šnita i lagano, ali ne do kraja, zarežite, kako biste ih kasnije lakše rezali.
Dok se kore hlade, istucite bjelanjke sa malo soli u čvrsti snijeg. 200g šećera prelijte sokom naranče i limuna i zakuhajte, pa kuhajte miješajući da se pretvori u sirup, koji zatim u tankom mlazu ulijevajte u smjesu bjelanjaka, dok ih istovremeno mikserom na najvećoj brzini i dalje miješate. Ako imate multipraktik ili postolje s mikserom koje se samo vrti, postupak će biti jednostavniji.
Žutanjke istucite sa preostalim šećerom i vanili šećerom. Dodajte brašno i gustin, a zatim postepeno i mlijeko i dobro izmiješajte, da ne ostanu grudice. Stavite na vatru i kuhajte i dalje neprestano miješajući. Kad se smjesa dovoljno zgusne, poput pudinga, još kratko vrijeme kuhajte dok se na površini počnu pojavljivati balončići. Maknite s vatre, dodajte bjelanjke sa sirupom, pa vratite na laganu vatru i vrlo oprezno miješajući, da ne ubijete bjelanjke, spajajte ih s kremom od jaja. Kad se smjesa ujednačila, ugasite vatru i dodajte liker, pa i njega oprezno umiješajte, a smjesu zatim podijelite na tri jednaka dijela.
Slažite naizmjence kore i kremu, da dobijete tri sloja kreme. Dobro rashladite u hladnjaku. Prije serviranja obilato posipajte šećerom u prahu i po oznakama narežite na šnite.
24 komentara:
Mozda je jos rano, ali ja sam se vec u prvoj cetvrtini price pogubila (previse likova), vratit cu se jos jednom popodne da procitam, jer me bas zanimaju ovakve obiteljske price;)!
Sto se jezika tice, ja sam hubbija upoznala na tada ne maternjem za oboje, engleskom, a onda smo presli (nakon par godina kada sam ja naucila njemacki kako tako) na njemacki, na kome i danas komuniciramo. Po toj teoriji mi bi se trebali i dalje drzati engleskog, iako to ne cinimo gotovo nikada (desava mi se samo da ako gledam trenutno BBC ili citam na engl. pa me hubbi prekine da ga oslovim na engleskom, ali u razgovoru koristimo njemacki).
Sto se kremsnita tice, obozavam ih, ali hladne. Samoborske me se isto nisu dojmile, a na tvoj komentar da se 'osjecaju' na kajganu sam se bas slatko nasmijala....naime prije jedno 15ak godina sam odvela hubbija na kremsnite u Samobor, i nakon cekanja u redu, kada smo ih napokon kupili, on nije mogao vjerovati da je to to. Komentar je bio isti kao tvoj (das schmeckt wie Ruehrei!):))), meni isto nisu legle, jer su bile tople.
Ova teta na fotki (u ciklama hlacama) je super i nadam se da cu i ja tako izgledati u njenim godinama.
super priča, dapače, mogao bi to biti početak jedne dobre knjige. Što se kremšnita tiče - nisam neki fan, ali u ovoj izvedbi mi se sviđaju!!!
Odlicna prica, bas sam uzivala uz kavu. Samoborske kremsnite nisam probala; moja mama nikad nije radila kremsnite, a ne radim ih ni ja (ne znam zasto ona nije, a ne znam ni zasto ih ja ne radim), ali mi se svidjela iskrenost osjecaja koju si prenijela :)
Inace, kao i Maja koja je ostavila prvi komentar: mi smo na pocetku komunicirali na engleskom. To vec dugo nije slucaj. Cak mi je jedan prijatelj s cijom sam zenom pricala na engleskom rekao da ga pricam s fr. naglaskom. To me toliko prestravilo da ga valjda vise nikad necu progovoriti :D
Draga Tadeja, uživala sam u ovoj priči, što zbog likova i same radnje, što zbog te priče o jezicima tvoje mame. Najviše me se ustvari i dojmila priča o njenom životu, i sjećanja koja su različiti jezici donosili. Mi danas govorimo engleski jer smo ga učili što u školi što putem medija, pa ne mogu ni zamisliti kako se osjeća neko ko progovori recimo talijanski i u sjećanja navru dani kad je taj jezik morao/la bezpogovorno govoriti.
Naslov mi je također zanimljiv, koliko sam upspjela vidjeti, i nisi baš zaboravila maternji :) Kad bi mjesec dana bila u Sloveniji, progovorila bi ti :D
Jedino što me zanima, jest zašto je tvoja nona tvoju mamu i ujaka ostavila u đačkim domovima, nekako mi je tužan epilog ratnog djetinjstva. Ili ja nisam uhvatila detalje dobro?
Fotografije su predivne, a ne sliku koju je upropastio tur sam skoro čajem popljuvala monitor :D
Uvijek čitam tvoje postove, ako i ne komentarišem. I uvijek se odmorim nekako.
Tvoje priče me uvije privuku i svaki novi post i nova priča me razveseli. Otišla sam sada na par minuta dok sam čitala u taj svijet o kojemu pričaš, baš me ponese.
Kremšnite su pak posebna priča. Volim ih, ali samoborske ne volim, iz svih razloga koje si navela. Ove tvoje volim i izgledaju mi dovoljno fantastično da ih poželim odmah i pojesti i isprobati, ..., bilježim !
Zelo zanimivo je bilo brati vašo družinsko zgodovino. Težki časi so bili, predvsem v času vojne. Se popolnoma strinjam s tem, da je dobro da se otroka skuša naučiti toliko materinega jezika kolikor gre, čeprav se živi v drugem okolju. Poznam več takih primerov, ko zamerijo svojim staršem, da jih tega niso naučili. Same sem se hrvaščine naučila mimogrede, preko televizije in od kar pomnim jo razumem. Zame pravzaprav nikoli ni bila tuji jezik, saj sta oba jezika podobna. Tega današnja mladina ne vidi tako in to mi je zelo zanimivo. Tovrstnih kremšnit še nisem jedla in ne predstavljam si ravno, da bi jedla tople. Se mi pa vsake toliko časa zaluštajo in takrat jih grem kupit, točno vem katere :)
Draga Tadeja vjeruj mi cijeli post sam čitala u jednom dahu,ne osvrćući se pri tome na moje koji me nešto pitaju,trebaju,zovu,potpuno sam se prenijela u ovo sve, slažući sliku sa svakom pročitanom riječju..vjeruj mi posebna si u svom daru za pisanje i divne delicije koje dijeliš i evo i ovaj recepis odmah si bilježim za obavezno probati..hvala ti!
Zaista zanimljiv i dirljiv post. Jako volim i slusati i citati ovakve zivotne price... Sve sam procitala u jednom dahu...
Mi svi volimo krempite i probacu jednom tvoj recept jer mi jako svidja sa vise listova testa.
Uistinu zanimljiva obiteljska priča, osjećala sam se kao da čitam napeti roman.
Što se kremšnita tiče, volim ih i kod nas se znaju u slastičarnama naći ove s dodatnom korom u sredini, ali meni su puno draže one sa šlagom.
kako volim ove tvoje priče!
a i krempite, samo nikad nisam radila s ovoliko slojeva lisnatog, super su, recept si svakako spremam.
Ja sam slovenski naučila preko kanala a :D
Krasna priča, divne fotke, trenutačno slinjenje na kremšnitu! Zelo lepo, pridna punca! (študirala v Ljubljani pa sem razumela začetek ;))
Svaka čast na ovom divnom postu, priči i prelijepim fotkama!
Pozdrav.
big big like!!!
ovo je baš istančana kremšnita!!
a priča o tvojoj obitelj je za film!
Uhvatila sam si vremena i s užitkom pročitala ovaj tvoj post!
Ja volim tvoje priče i uživam čitajući.
Sviđaju mi se i ove kremšnite. Al' imaš nos, ha!
Ljeti su kremšnite često naš desert, a ja stvaljam rum u kremu. Mogla bih probati i s likerom od limuna.
Prvo moram doći k sebi jer me priča rastužila i podsjetila na život sa očeve strane. Ne mogu reći iste stvari,ali slične itekako.Od seljakanja, progonstva,hapšenja...Ja još uvijek imam sve na papirićima,trudim se sve zaokružiti.
Nevjerojatno je kako život uzimamo zdravo za gotovo.Kako mislimo da je sve oduvijek tako,a kad zagrebemo po površini, ne možemo se(barem ja) načuditi koliko je prije bilo puno teže dostojanstveno preživjeti.
Najprije ti moram pohvaliti kolač - reći da izgleda prekrasno nekako mi se ne čini dovoljno. Hvala ti i na lijepim riječima, mislim da smo se generacijski prepoznale i pronašle, iako nam se interesi ne podudaraju uvijek, definitivno si bolja kuharica od mene i to za nekoliko dužina :-)
Slovenski sam naučila radi ljubavi, dan danas ga se rado sjetim, slovenski razumijem više nego dobro, bez problema i čitam na slovenskom. Donekle je zasluga i mog oca koji je redovno kupovao alovensku Pavlihu, ne radi toga što su imali posebno smisla za humor, nego su u bivšoj državi njegovali političku satiru, koja je ponekad bila dobar ispušni ventil ...
Što se obiteljske povijesti tiče, pročitala sam ju u jednom dahu, iako mislim da ju nisi u jednom dahu napisala, trebalo je pohvatati sva ta seljakanja uzduž i poprijeko. Dobro je da si napisala, iako ti nedostaje detalja jer više nemaš koga pitati, barem dio obiteljske povijesti ostat će napisan za tvoje dijete ...
Na kraju, nakon što si toliko truda uložila u "cremu carsicu", dajem časnu blogersku riječ da ću prevrnuti svaku trgovinu u koju uđem u potrazi za likerom koji spominješ ... kad i ako ga pronađem znaš da jedna boca i tebi ide ;-)
Puno vam svima hvala na komentarima :)
Vjerujem da ste se neki pogubili u likovima, ali oni su bili navedeni samo kao okvir, glavni lik ove priče je ipak bila moja mama.
Većinu niti ja ne poznajem, niti ih se sjećam, none jedva, znam zapravo samo djecu, dakle ono koljeno kojem pripada i moja mama i mlađe.
@maja i @acrobatie, Što se tiče jezika i podatka s foruma, vjerujem vam da je tako kako navodite. :) Ja pošto kupila, po to prodala! ;)
Hvala i za komentare na kremšnite!
@AnaŽeljka hvala:), ne mogu ti ili vam do bloga... :(
@Biberlee, hvala i ja pročitam više manje sve, reader se žuti od zvjezdica, ali ...... :( budem valjda jednom i došla ..... :)
Zašto ih je nona ostavila u domu? Bolna tema koja je nakon smrti glavnih organizatora iz pijeteta uglavnom biva pometena pod tepih. Što je bilo, bilo je! :) I moja mama i njezin brat su bili željni majke. Prvo rat, onda domovi, pa podstanarstvo u Zagrebu, tek kasnije su svi zajedno živjeli nekoliko godina u sustanarstvu u Slovenskoj ulici u Zagrebu i tu sam se i ja rodila.
Ne znam, nona je bila kroz život iz nužde više vođena praktičnošću nego emocijama, vjerojatno je to u prvom trenutku i bila nužnost, a onda je po inerciji tako i ostalo do njihovih matura.
@Branka byB, puno hvala!
@Vladuška hvala! I tužno i sramotno, a istina je to što govoriš, ja sam imala priliku doživjeti na internetu da se Slovenci i Hrvati ne zbog ne razumijevanje jezika, nego upravo zbog odbijanja razumijevanja kao akta pokazivanja nespojivih različitosti, razgovaraju na engleskom ..... :(
@Nely, Miki, WFD, Tamara, puno hvala! :)
@Lana, no, to nisam znala! :)
@Zondra art, Tamra, hvla!
@Rea, big big hug!!! :)
@Snježo, posebno hvala! :)
@Tatjana, znam da zvuči pretenciozno, ali kao da sam negdje ispod kože predosjećala da postoji još neka sličnost i još nešto zajedničko. Hvala ti! :)
@RomanTales, uhhhhh, nahvali ti mene, hvala ti!
Ali zadovoljstvo je i moje. Volim blogove s putopisnom postovima i elementima, pogotovo kad su mi i autori generacijski bliski. Ima nešto u tome, svaka generacija gleda i opisuje svijet i uspoređuje ga prema svojim iskustvima, pa je lakše u tome prepozntai nešto poznato i odmah ti je i emotivno bliže. Ali htjedoh reći da volim takve blogove, jer mi dopuštaju kratke trenutke izmještanja u prostoru i vremenu, neopisivo kako to djeluje na mene. Znam negdje u sebi da većinu tih mjesta nikad neću vidjeti, koliko god u životu to željala, ali onaj jedan kratak trenutak uvjerim sebe.... a moram ovo zapamtiti, kad ja odem tamo i ...... :)))
Zahvaljujem unaprijed za liker, kad i ako i obećajem kremšnite aka cremu carsicu prvom prilikom. :)
Kakva burna obiteljsk prošlost. Obožavam tvoje postove, što su duži to su mi bolji.
Ja obožavam samoborske kremšnite ali to je nešto urođeno, ja sam Samoborka i meni nigdje drugdje kremšnite nisu fine i to samo zato jer su hladne.
Divan, divan post. Baš kao knjiga. Fotografije su prelepe, nostalgične.Čuvene slovenačke krempite, mmmm
Krasne kremšnite, slične radim i uvijek su jako fine. Prekrasno izgledaju :)
Predivan post, kremšnite savršene :)
Uživala u povijesti tvoje familije a i točno znam gdje se nalazi ta slastičarna ali tamo jedemo sladoled a sad evo i razloga više da se vratim na kremšnite a tamo sam često jer mi je kuma u Trebbcianu.a liker je tajni sastojak kažeš hm a gdje da ga nabavim.
Hvala djevojke :)
@Petra, vjerujem :) puno toga s hranom je stvar navike. Ja malo koji kolač volim topao, sve mora biti hladno, a kremasti pogotovo, tako da su mi tople, mlake kremšnite stvarno bile neugodno iznenađenje i mislila sam da ih zbog nedostatka vremena nisu stigli do kraja ohladiti, dok mi nisu rekli da se samoborske tople jedu. A baš to što nisu rashlađene pojačava tek po slatkim jajima, koji je meni izuzetno odbojan.
@Dilajla hvala, nemogu staviti ruku u vatru, ali ta crema carsica definitivno ima jedan citrusni dodatak i da nisam neposredno prije nego sam ih jela, probala liker i pomirisala Erbu Luigiu, ja bih držala da je riječ o dodatku limuna ili naranče, ali nekako mi se čini da je taj citrusni dodatka specifičniji i da potječe baš od Erbe Luigie. I ja bih voljela doći do njega, pa tko prije nabavi i sazna gdje, javlja! .)
Objavi komentar