:: Svinjska vratina s limun metvicom ili Sretan Praznik rada i onima koji su ga prespavali ::

Ako ste za upravo protekli Praznik rada očekivali da se s ovoga bloga zaori: "Ustajte vi zemaljsko roblje!" ne mogu vas kriviti za nesporazum. 

Očekivala bih to i ja, ali je konkretni primjerak zemaljskog roba u mom liku, na sam Praznik rada, progledao tek oko 11 sati, nakon što sam do tri ujutro dovršavala post o printanju na tkaninu.

A i dan koji je predhodio dugoj blogerskoj noći nije bio ništa manje neradan. Osim što sam dovršavala zadnje printeve i šivanje, ispekla sam i vratinu s limun metvicom, fotografirala je, pa fotografirala sve predmete za post o printanju,  vraćala stan u prvobitno stanje, budući sam u svrhu fotografiranja sve što se dalo izmjestila, a onda do ujutro sređivala fotke i pisala post.

I zasluženo odvalila do 11 sati, pa tek onda uzviknula: "Ustajte vi zemaljsko roblje!" :)

Da ne budem uvijek tako smrtno ozbiljna i depresivna, pokušavam barem malo okrenuti na šalu, iako se zapravo ovim uzvikom ne šalim i duboko sam uvjerena da je samo pitanje i to ne baš previše vremena, kada će se ako se stvari ne počnu globalno radikalno mijenjati, zaoriti ponovno.

Jer, previše toga na ovom svijetu, životno važnog, ne funkcionira. U 21. stoljeću, uz sva dostignuća i privid boljeg života, realno živimo osjetno lošije, nego što bismo to obzirom na količinu stvorenog bogatstva smjeli.

Nekako smo previdjeli, živeći taj privid boljeg života u koji su nas uvjerili, da se ponovo događa u krajnje nepoštenom i izrabljivačkom postotku podjela bogatstva i raspodjela moći na manjinu enormno bogatih, koji je nisu stvorili i onih drugih koji dan za danom gube sve više, do mjere da su im ugrožena osnovna ljudska prava. 

I kao i svaki put dosada u povijesti, kvantitet tog nezadovoljstva se mora u jednom trenutku preliti i preći u novu kvalitetu.  I voljela bih da se to dogodi bez nasilnih promjena i krvi, ali ta ista povijest govori da je to gotovo nemoguće.  

Zadnji put sam se dotakla i neradnih dana i spajanja, koji su i kad govorimo o ovom 1.maju aktualni, jer smo sa spojenim ponedjeljkom dobili 4 neradna dana. Koja meni nemjerljivo znače. Nažalost, to doživljavam jedinom nagradom. Od plaće jedva životarim i sve čemu se veselim, jesu dani kad mogu, ako se uspijem toliko isključiti, pobjeći u svijet u kojem je sve točkasto, ružičasto, cvjetno, mirisno i fino. 

A kad već govorimo o radu, o nekad i sad, sjetila sam se sintagme iz prošlog sistema, koja je kao šala trebala navodno otkrivati istinu o neradu u socijalizmu, negovoj iluziji i neodrživosti: Nitko me ne može tako malo platiti, koliko malo ja mogu raditi. 

Pa, mislim da nema te lijenosti i nerada, koja bi nas stajala ovoliko i dovela nas u ovakvo stanje, koliko su nas i kuda doveli, potpomognuti teorijama i djelovanjem novovjekog kapitalizma, naši vrijedni i radini domaći lopovi, kokošari-neimari.

A dok pišem ovaj post, kao točku na I sam odgledala i epizodu: Policija na radnike, sapunice Jadrankamen. Uz obe strane medalje i sva siva područja, ostaje inicijalna činjenica da je teniskom pikzibneru za dadiljanje prvog hrvatskog predsjednika na teniskom igralištu i puštanje mečeva, poklonjeno poduzeće od kojeg živi čitav otok, koji su ljudi tog otoka i izgradili, a on ga doveo do propasti.

I pitam se hoće li ovaj narod ikad skupiti toliko kolektivnih muda, kad ih pojedinačno već nemamo, da konačno priupita i povrati, pritom čak zanemarimo sva izgubljena radna mjesta i dohotke, pa i predpostavljenu dobit, ali da nam netko konačno položi račun gdje su barem novci od svih prodanih nekretnina poduzeća i tvornica, kad se svemu drugom izgubio svaki trag, a koje su šakom i kapom doslovno poklanjanje novoprozvanim kapitalistima, pod čijom sposobnom rukom su trebale prosperirati, jer preplaćeni neradnici socijalizma, kao samoupravni dioničari to nisu bili u stanju tako suvereno i uspješno voditi.
A ne samo da je sve stvoreno u tom socijalizmu popapala maca odabranih privatnih džepova, nego im sad još pod formom sudskih postupaka plaćamo smještaj i prenemaganje dok dokazuju svoje neupitno poštenje i ispravnost, još uvijek se zdušno lupajući po srcu hrvatskom, za koje su krvarili, producirajući se na račun tuđeg prošlog i sadašnjeg rada, a da niti jedna lipa nestalog novca i imovine nije vraćena ni na koji način.

Al' nema veze, časkom će mi to nadoknaditi porezima na prastare vikendice i zemljicu koju su naši roditelji neradnici uspjeli priskrbiti, a mi eto po njoj ne čuvamo ovce niti oremo.
Iskreno sumnjam da će se itko dotaći privatnih otoka, vila, zamkova, dvora, jahti i svega onoga što je meni uopće teško i pojmiti.

Stoga, iako sa zakašnjenjem, Sretan vam Praznik rada i razmislite barem koji put, ako ne svaki, koliko i kakve posljedice, neka naša odluka, glas, djelovanje ili njegov izostanak, mogu imati za našu i budućnost naše djece i postoji li išta što možemo učiniti da se stvari počnu mijenjati na bolje.

Ako ste još uvijek tu, poslušno ste i strpljivo odčitali i apsolvirali moje ovotjedno moralno političko predavanje, zaslužili ste i dobre vijesti. :) 

Bila sam! :) Ipak sam jedan od ta 4 dana produženog vikenda bila na gruntu.

I doista napunila baterije, pa sad u odnosu na portekle tjedne i mjesece, gotovo bombardiram postovima. :) 

Što da vam kažem, osim ahhhhhhhhh. ;) 

Bilo je pasje vruće, ljetni ugođaj u svibnju, mene je pokosio ponovni susret sa svježim zrakom i prirodom, fizički rad koji se razlikuje od uobičajenog, vožnja tamo i natrag jer smo išli mojim autom, ali taj slatki umor prilikom konačnog svaljivanja u krevet bio je ravan onom nakon najspektakularnijeg orgazma.

I iako je priroda daleko manje zelena nego što je to bila u ovo doba prošle godine, nekako se sve vidi kroz nju, nema one punoće proljetnog zelenila i sve govori da će od voćaka možda biti svega koja višnja, uspjela sam u zadnji čas, prije nego li ih svuku, uloviti posljednje preostale tulipane u njihovim proljetnim opravicama,

leptire u igri skrivača, 

bijele ljubičice u punom sjaju, 

sramežljive đurđice,

šumske jagodice u najavi roda, ako im vrijeme bude imalo sklono.

Zametnula se i pokoja malina i ribizl, crni ribizl i borovnica su nažalost umrli, kao i moje peruanske jagode, osim ako se ne pojave kasnije. 

Ruže je ofurio mraz, hortenzije su se posušile i to tri, ali niču nove. Srećom sam ih proteklih godina često fotografirala, pa je ostao trag. 

Nisam ovo proljeće posijala ništa od sjemena povrća, sakupljenog prošle godine, kao i onog razmijenjenog sa Tamarom, tako da nemam svoje sadnice, ali obzirom na to da smo tek sad prvi put otišli na grunt i da je proljeće bilo izuzetno sušno, a bez našeg prisustva i vode, biljčice ionako ne bi preživjele, možda je tako i bolje. 

Nadam se da će sjeme preživjeti do iduće godine i da ću biti vrijednija, a priroda milostivija.

Ali zato je nekoliko začinskih biljčica niklo samo od sebe, od prošlogodišnjeg popadalog sjemena, poput sitnog bosiljka, vlasca i limun metvice i upravo me miris ove potonje, uz neuobičajeno visoke temperature,  inspirirao na ponešto izmjenjeni prvomajski menu. 

Vratina ovaj put nije išla na gril, obukla sam je u mentu i limun metvicu i poslužila sa osvježavajućom salatom od svježih krastavaca začinjenu limunom i limun metvicom. 

Sastojci: 

- nešto više od 1kg svinjske vratine u komadu

- 4-5 češnjeva češnjaka

- sol, papar

- ulje, 

- žlica maslac

- 2-3 grančice metvice i isto toliko limun metvice

Salata: 

- 3 srednje velika svježa krastavca

- sol, papar

- 100 ml milerama

- limun

- češnjak

- 2-3 grančice limun metvice 

Priprema:

U mužar stavite polovicu količine listića obje metvice, sol, papar, polovicu količine češnjaka, ulje i pretvorite sve u pastu kojom premažite meso. Po želji i potrebi još posolite i dodajte ulja, pa ostavite meso tako pripremljeno dva sata u hladnjaku, a najbolje preko noći. 

Pećnicu ugrijte na maksimum. Stavite meso u posudu za pečenje, dodajte vrlo malo masnoće, podlijte sa malo vode i pecite otkriveno na maksimalnoj temperaturi desetak minuta. 

Zatim ga izvadite, podlijte po potrebi, poklopite i pecite idućih sat vremena na temepraturi koju ste smanjili na 220° C. Na polovici pečenja provjerite, pa po potrebi ponovo podlijte.

Za to vrijeme pripremite u mužaru maslac. Ponovo usitnite preostale listiće, češnjak, malo soli, dodajte maslac, pa dobivenom smjesom premažite meso i ostavite u isključenoj pećnici još nekoliko minuta. 

Salata: 

Krastavce narežite na kockice, lagano posolite i popaprite, dodajte češnjak i sitno sjeckanu limun metvicu, začinite sa pra kapi limunovog soka i dodajte milerama po ukusu. Lagano promiješajte i servirajte uz meso. 

Ja baš nisam pivopija, više volim dobro vino. Pivo volim popiti kad je jako vruće, ja jako žedna, a ono jako hladno. I onda mi godi ondaj prvi gutljaj, koliko u tom prvom gutljaju uspijem popiti. Sve poslije toga je mučenje i mene i piva. 

Međutim i svjesna sam da će svi poznavaoci i ljubitelji piva na ovo frknuti nosom, ja volim radlere. Imaju zadnji gorkasti after taste po pivu, nisu slatki, niti u toj mjeri gazirani kao sokovi, a opet nemaju onu težinu piva i ne umrtvljuju. I uz ovako pripremljenu vratinu odlično se slažu. Mi smo odabrali radler s limunom. 

A ako vam se slučajno dogodilo da vam je vratine ostalo, ponesite je za ručak u staklenci, ponovo u kombinaciji sa salatom od krastavaca. 

Na dno stavite krastavce koje ste začinili sa malo ulja i dodali im češnjak i sitno sjeckanu metvicu, pa ih obilato prekrijte blago posoljenim mileramom. Nemojte soliti krastavce jer će vam pustiti vodu dok čekaju vrijeme ručka. 

Zatim dodajte red vratine, narezane na tanke rezance, a na vrh krišku limuna, sa još par listića metvice. 

Nekoliko minuta prije jela, teglicu okrenite naopako, da se sokovi salate ocijede sve do mesa, zatim iscijedite limun da je zakiselite i lagano promiješajte. 

Vrlo osvježavajući obrok obzirom na ljeto koje nam je došlo puno prije kalendarskog termina.