:: Uzvratni cheeseburger ili Obična ljubavna priča ::

Tu sam. Kasnim, ali sam tu. Ako se malo nagnete iza ćoška Valentinovu ćete vidjeti rep. 

Prošlo je. 

Big deal. 

U moje vrijeme ionako nije bilo Valentinova. 

A moje vrijeme, u kontekstu ove priče, podrazumijeva vrijeme prije braka, kojeg smo on i ja odslužili sad već i više od 20 godina.

To ne znači da su u to vrijeme sitne ili krupnije pažnje, pokloni i izražavanje ljubavi, naklonosti ili simpatija bile nepoznate kategorije, samo nije postojao neki određeni dan kad se takvo što nije smjelo propustiti učiniti.

Ako to filozofski sagledate, nepostojanje samo jednog, službenog „Valentinova“ u kalendaru, čini svih 365 dana u godini potencijalnim Valentinovim.  

Uz rizik da ovaj tekst bude shvaćen kao neumjestan hvalospjev mojem suprugu, otkriti ću da mene već više od 20 godina svako jutro dočeka svježe kuhana kava, unazad sad već nekog dužeg vremena svako jutro čupa ono malo preostale kose u pokušajima da me izvuče iz kreveta, jer sam noćna ptica i radnu temperaturu postižem tek oko 23h sata, a u zimskim mjesecima i mraznim jutrima čekaju me i očišćena stakla na autu, ne bih li ipak uspjela stići na posao na vrijeme, kad već uvijek i svugdje i na sve kasnim.

Nebrojeno  sitnih stvari učinjenih na dnevnoj bazi, bez da ga se na to upozorava ili nagovara, a koje zajednički život čine ugodnijim i ljepšim. Više od 20 godina.  

I ja nemam potrebu za Valentinovim kao posebnim danom. Ne postoji ništa što bi on na taj dan mogao učiniti, a da već nije ili ne čini, samoinicijativno, tijekom svih ovih godina.

Stoga zapravo i ne znam što bih vam o tom Valentinovom mogla reći.

Moj internetski resor je ionako kuhinja. Ne ljubav.  

Iako, kažu da ona ide kroz želudac. Ili se tu negdje nalazi žarište.

S čime se opet neće svi složiti. Jedni će ustvrditi da je ishodište ipak nešto južnije, drugi će tvrditi da su i jug i centralna regija na vrbi svirala, bez sjevera gdje je lociran džep i novčanik. Srce i glava, za koje mnogi vjeruju da igraju važnu ulogu, u pravilu padaju kao kolateralne žrtve.

I iako biste pomislili da sam ja prva, koja bih trebala zagovarati teoriju želuca ili se barem njome poslužiti i tada, u to neko moje vrijeme, morati ću vas razočarati. Nisam bila zagovornik navedene teorije, ali nećete saznati ni jesam li bila pristaša juga ili sjevera.

Ali jesam pala žrtvom kuhinjske taktike. 

Pred tih nekih dvadesetak godina upoznao nas je zajednički prijatelj. Prvi susret, zajednički izlazak i upoznavanje nisu bili obećavajući. Meni jest godio trenutni free lance status i nisam čeznula za ulaskom u novu vezu, ali njegova suzdržanost, na granici nezainteresiranosti su ipak bili atak na moju taštinu. Razišli smo se uz, kako sam tada pretpostavljala, pristojnu, ali ne i mišljenu, „čujemo se“ frazu.

Međutim .............. telefon je ipak zazvonio. Fiksni, vjerovali ili ne. Osim pisanja pisama i opcije šaranja po liftu to je bio jedini postojeći neizravni oblik komunikacije u to vrijeme. Ništa mobiteli, sms-ovi, e-mailovi, fejsbuci, twitteri, skypovi, just name it.

Telefon vulgaris. Mama i tata slušaju sa strane, iako već imaš solidan broj godina.

Onaj Zajednički opet zove, kaže da (sad ga već možemo početi zvati budućim, iako to u tom trenutku to nije bio niti u ideji), dakle,  da Budući radi tulum.

I – „ajde molim te, dođi!“

I – „ajde dobro, budem!“

Povedem ja i prijateljicu kojoj je u tom trenutku akutno trebala barem mala majušna romansa, sa svim pripadajućim sadržajima, ako se već ne uspije dogoditi ljubav.  U to ime, čitavim putem dok nas vozim s istoka na zapad grada, hvalim Budućeg na sva usta, iako nemam ni najmanjeg pojma kakav doista jest.

Ušle smo u stan, već se okupilo prilično društvo, standardna scenografija i ponuda, ali za razliku od većine tuluma u muškoj organizaciji, u stanu miriši hrana. Preciznije, u stanu miriši hrana koja se priprema, nešto se peče ???!

Gurnem ja nos, pa onda cijelu sebe u kuhinju, tamo Budući, prtlja nešto oko pećnice.

„Bok!“

„Bok!“

„Čuj ....... , a kaj ti to radiš?“

„Ma, niš' posebno, mislio sam da ne stavim baš samo gole krekere na stol, malo ih dopuniti.“

A krekeri dopunjeni repovima kozica, više se ne sjećam što je još u to umiješao, rumene se iz pećnice.

„Hmmmm. Nice.“  

Da vas sad ne gnjavim nabrajanjem, koje za priču i nije presudno, ali bilo je tu još detalja koji su odavali  muškarca  mrvu drugačijih osobina od onoga što sam dotad imala prilike uživati.

Izađem iz kuhinje, dočepam se frendice, uguram je u  kupaonu: „Povlačim sve što sam ti večeras rekla i sugerirala. Sorry, za njega ću se ja udati!“

Do tog trenutka, moj trenutni mentalni sklop je na ideju udaje, reagirao grohotnim smjehom i: „Ne ja, ne još!“

Vratim se u kuhinju, ugledam ga s plehom za pečenje punim krekera i kozica u rukama kako se ubrzano kreće prema otvorenoj loggi.

Kretnje nesumnjivo odaju da će svakog trenutka i krekeri i kozice postati leteći objekti.

„STANI!!! Kaj ti je???“

„Zagorili su!“

„'ko je zagorio?“

„Ma krekeri su zagorili! Tamo su me nešto zvali u sobu i dok sam se ja bavio njima, krekeri su zagorili!“

Gledam ih ja, što jest jest, zagorili su.

„Ali, znaš kaj? Zagorili su krekeri. Kozice su obložene smjesom, osim toga bile su sirove i vlažnije su same po sebi. Taman su lijepo hrskave, one nisu zagorile, prebaciti ćemo ih na nove krekere i nitko neće imati ni najmanjeg pojma da se dogodila kalvarija!“

Zeleno plave okice su se zacaklile od olakšanja, osmijeh se pokazao u kutu usana, pristao je na predloženu sanaciju, kozice spašene.

Ja sva ponosna. Skupljam poene.

Večer odmiče, ne događa se ništa. I ono što bi se eventualno moglo dogoditi obzirom na broj prisutnih muškog spola, ja pristojno odbijam, da ne uprskam radnju.

U međuvremenu ponestaje pića, sjedamo nas dvoje sami u moj auto, odlazimo po novu turu, 0 bodova.

Sad sam već malo brinula, što oko njegovih seksualnih oprijedjeljenja, što u pogledu mojih zavodničkih sposobnosti.

Tulum se približava kraju, ja zaključujem da je sve bilo uzalud, pristajem konačno na jedan sentiš, nakon kojeg ću se dostojanstveno povući doma, kad istog trena skače on k'o da su kozice opet zagorile.

„Idući ples je MOJ!“

„A dobro jutro Margareta!“ 

I otplesali smo konačno uvertiru.

Idući dan me zove (njegovi su još uvijek bili van grada), nemojte se smijati .......  k sebi na ......... čaj!

Ali nije čaj bilo jedino iznenađenje.

Pri nekoj drugoj ili trećoj šalici čaja, konačno se on odvaži: „Ja sam tebe već u životu vidio i prije nego što nas je Zajednički upoznao. Mislio sam da te više nikad u životu neću sresti. Prodao sam ti proljetos cheeseburger.“

„????? Proljetos? Cheeseburger? “ mislim da sam samo blijedo buljila u njega, neshvaćajući o čemu govori, a radi vašeg lakšeg snalaženja u vremenu i prostoru, mi taj čaj pijemo u prosincu.

U to vrijeme smo oboje još uvijek bili studenti, ja doduše izvanredni jer sam počela raditi, on je kao student radio u kiosku fast fooda, pri jednom tadašnjem zagrebačkom discu klubu.

„Jesi li ikad bila u tom discu?“

„Pa ne baš često, ali mislim da jesam par puta.“

Vrtim ja film, stvarno jesam, baš u vrijeme koje on spominje. I budući sam lakoma na cheeseburgere, sjetim se i ja da sam,  jer sam ujutro morala ići raditi,  u jednom trenutku prije svih napustila disco i ugledala kiosk i potražila utjehu u cheeseburgeru.

Ali sjetim se ja i da se tip koji mi ga je prodavao neobično ponašao. Radio je taj cheese uz milijun pitanja o tome kako da mi ga napravi, kao da naručujem ručno rađeni auto, sve je trajalo beskonačno dugo, za čitavo vrijeme nije skidao pogled s mene, i vrlo teatralno mi je poželio dobar tek i laku noć. Bilo mi je sve skupa malo too much, samo sam htjela što prije sjesti u auto , pojesti cheeseburger i dočepati se kreveta, tako da sam zbog njegovog odugovlačenja bila već pomalo i ljuta.

„E, pa to sam bio ja. Nisam znao što bih ti uz taj cheese još rekao, niti kako bih ti pristupio, uostalom izašla si zrihtana, s ključevima auta iz disca, samo sam te pokušavao što duže zadržati ne bih li smislio nešto pametno za reći, iako nije bilo izgledno da ću obzirom na mjesto i vrijeme i okolnosti išta uspjeti, a kamoli da ću te ikad više u životu vidjeti.

Nadao sam se, stalno lovio noćne, ali nisi se više nikad tamo pojavila.

I kad nas je Zajednički upoznao, osim što inače baš ne zaskačem na prvu, ponašao sam se malo zbunjeno, jer nisam mogao vjerovati da si doista ti.“

Moram priznati da sam se osjećala poput Pepeljuge kojoj je cipelica upravo savršeno pristala na nogu.

And they lived happily ever after.

Jesu, više-manje, ali nije tu priči kraj.

Kad god sam ja rekla, a stvarno ih volim, da bih pojela cheeseburger, on je počeo s razlozima protiv. Tu nije dobro pecivo, ovdje se netko otrovao mesom, tu ne valja umak, tamo su napravljeni još prekjučer, nitko ne zna napraviti dobar cheese osim njega i on će mi ga napraviti idući dan ili vikend ili kad god, ali meni doslovno godinama nije uspjevalo pojesti cheeseburger vani.

Kad god ja spomenem cheeseburger, završimo na pizzi, bio je u stanju odvesti me na najskuplju riblju večeru ako treba, ali ne kupiti mi zabranjeno jelo, ne jednom je prijetilo da moje navaljivanje na cheeseburger i njegovi razlozi protivljenja prerastu u ozbiljnu svađu i na kraju sam shvatila što mi poručuje: „Nećeš ti meni jesti cheeseburger kojeg je drugi ispekao!“

Ide li ljubav kroz želudac?

Pa svakako svrati i tamo, prije ili kasnije, čak  i ona koja krene sa sjevera ili juga. 

Priča je objavljena u novom broju DO!TS-a, pa ako još niste pozivam vas da ga prelistate, ali sam ja poželjela imati je i na blogu. 

A kad sam je već ponovo ispričala, odlučila sam I uzvratiti mu cheeseburgerom :), ponešto drugačijim od onog od prije 20 i više godina.  

I jesam ja onda slatko smazala onog kojeg mi je ispekao, ali, a nije da mu brojim, jest i on ovih 3(tri). :) 

A vama će ako se odlučite napraviti ih, trebati : 

Sastojci: 

- hambi peciva ( možete ih napraviti sami ) RECEPT  ili kupiti gotova

- 500 g zamrznutih repova kozica

- 500 g šampinjona

- 3 češnja češnjaka

- sol, bijeli papar, ulje

- muškatni oraščić

- 300 ml vrhnja za šlag

- 100g parmezana ili kakvog drugog zrelog sira

- 70 ml konjaka

- 100 g pršuta narezanog na šnite

- sitno sjeckani kopar

Priprema: 

Na dvije žlice ulje pržite smrznute repove kozice, dok ne ispari sva tekućina. Izvadite ih šupljikavom žlicom, dodajte jo š ulja po potrebi, kratko prepržite sitno sjeckani češnjak, pa stavite na tanke listiće narezane šampinjone i pržite i njih dok tekućina ne ispari. Dodajte 70 ml konjaka, pričekajte da i on ispari. Posolite, popaprite, dodajte vrhnje za šlag i gotovo čitavu količinu sira naribanog na krupne rezance. Još kratko prokuhajte na laganoj vatri, miješajući da se sir otopi, a umak zgusne. 

Pecivima odrežite vrh, pa izvadite mekanu sredinu. 

U svako složite šnitu pršuta, pa napunite nadjevom. Pospite ostatkom krupno ribanog sira i sitno sjeckanim koprom. 

Zapecite još 10 minuta na 200°C. 

Poslužite uz dobro rashlađeno bijelo vino, npr. kakav dobar sivi pinot.